Kad se odmaknete od svakodnevice, rutine koju nesvjesno obavljate i svega onoga što vam je, iako neizmjerno drago, ali opet previše poznato da bi bilo zanimljivo i nadahnjujuće, dakle kada se sasvim malo odmaknete, tek nekoliko centimetara na zemljopisnoj karti, shvatite i spoznate i neke druge stvari.
Možda je bolje reći, dozovete neke druge trenutke i neke druge svakodnevice u sjećanje i shvatite kako je ta nekadašnja usporenost bila baš ono što nam je trebalo, ali i što nam treba sad, danas, odmah. Možda i više.
Koliko uopće, kada malo bolje promislite, u ovom ubrzanom načinu života gdje je velikoj većini onih na kojima svijet ostaje, potrebno tek nekoliko sekundica kako bi zadovoljili svoje fokuse, koliko uopće itko ima vremena i želje pričati, razgovarati, družiti se. Zamislite kako negdje, u nekom idiličnom okruženju, ti isti mladi, dragi mladi ljudi, sjede i uzimaju u ruke neku dobru, staru knjigu, doslovno listaju stranice i prate skrivenu priču slovo po slovo, riječ po riječ, red po red?! Zamislite i da nakon pročitane knjige o njoj razgovaraju sa svojim prijateljima i to ne u njima tako dragom virtualnom svijetu nego licem u lice, oči u oči, kritički se osvrću na napisano, proživljeno i doživljeno i pri tom ne koriste ni poruke, ni aplikacije, ni kojekakve znakove ili nerazumne kratice?! Zamislite!
Moram priznati - skoro pa nezamislivo, nažalost. Ono što mi je još teže za razumjeti jest da se sve manje stvaraju zajedničke uspomene, obiteljske uspomene i kako se razgovori, druženja (stvarni razgovori i stvarna druženja) svode na neki minimum. Ne znam zašto i je li to možda lakše, ali jedno sigurno znam, a to je da se upravo tako gubi ona povezanost s naglaskom na djetinjstvo i odrastanje koja nam kao neizmjerno važna karika, u godinama koje će doći – nedostaje.
Što pamtimo, čega se sjećamo, što nam mami osmijeh na lice, ali i pokoju suzu? Sjećanja. Sjećanja koja stvaramo uz obitelj, uz drage ljude, sjećanja koja nam nitko ne može uzeti. I onda kada nestanu fotografije kao svjedoci tih nekih minulih vremena kao što su mnoge nestale prije nešto više od 30 godina u događajima koje ne želimo spominjati (dan danas ne želimo ni vjerovati da su se događala, a jesu), dakle i onda kada nemamo uporište u albumu koji svjedoči našem životu...ostaju sjećanja. Ali...e da ga bar nema, ali...ima. Ali ta sjećanja treba stvarati. Treba se truditi i ponuditi puno više našim malenima ili dovoljno velikima, a uvijek malima.
Uvjerena sam da vi, koji ste mi generacijski bliski, itekako znate kako i što ponuditi. Pitanje je samo hoće li to znati i neke nove generacije. Samo ću reći da je to nešto o čemu govorim prvenstveno razgovor, priča, pitanje i odgovaranje..i još nešto, nešto jako važno - slušanje...da, slušanje onoga što vam imaju reći.
Stvarajte uspomene zajedno – naslov je ovotjedne kolumne. Ne bez razloga jer uspomene su, možda nešto najvrjednije što možete imati, ako ne i najvrjednije. Znate, kada shvatite kako iza sebe imate jedan iznimno pristojan broj godina (iako su one za mene i daje samo brojke iz jednostavnog razloga – tako je lakše), tada shvatite i kako ono što vam može učiniti te godine ljepšima, ali i kvalitetnijima jesu upravo – sjećanja. Ne da bismo na neki način „živjeli“ u prošlosti već kako bismo s onim najljepšim modnim dodatkom – osmijehom na licu, mogli vratiti ili dozvati u sjećanje, neke trenutke koji su te godine učinile posebnima. Na žalost, prioriteti su se promijenili, mi smo se promijenili, ali znate što, nije kasno. Nije kasno za resetirati postavke, djetinjstvo maknuti od ekrana (sa ekrana) i graditi jedan, nama poznat svijet (njima još ne u potpunosti) u kojem vladaju emocije, sloboda i bezbrižnost. Nikada nije kasno.
I zato – stvarajte uspomene, ali zajedno.
Adio vam!
.jpg)
