Nova kolumna Suzi Sokol: Jesenja sjeta

Ne znam. Znam samo da me osjećaji ponesu, a kada oni krenu intenzitetom koji skoro pa nije moguće kontrolirati, onda su sjećanja najčešća luka spasa, utjeha, mjesto u kojem pronalazim mir ili barem neku utjehu.

Znam, reći ćete, a vrlo često i govorite - ali kad te vidimo i čujemo uvijek je osmijeh, i na licu i u glasu. I jes...zbilja jest jer to jednostavno tako mora bit. Nitko od nas nije zaslužio da ga okružuje negativna energija i treba se truditi (onoliko koliko se može) pružiti svima oko sebe makar djelić dobrog osjećaja, a osmijeh – iako najmanji, uvijek nekako uspije.

Ovaj tekst pišem u smiraj jedne još uvijek ljetne večeri i iako je nešto kiše palo (više vjetra nego kiše, ali treba biti zadovoljan i su malo, pogotovo nakon toliko vremena bez ijedne kapi), opet je vruće (jer još je službeno ljeto) i to toliko da su me noćas posjetili komarci i ostavili znakove na čelu, nogama, rukama...ma divota. 

Ali, kad budete u rukama imali ovaj tekst bit ćemo u jeseni koja samo što nije, barem kalendarski. Za nama je dugo, vruće ljeto, sloboda kretanja, lepršavost, nešto ležerniji pogled na sve oko nas (iako kad malo bolje promislim, daleko je sve od ležernosti – prava istina je da stalno hodamo po nekom čudnom nedefiniranom rubu koji se baš kao ona starinska lijepa vaga njiše pa smo čas blizu miru, a čas – katastrofi), za nama je ljeto koje je bar u ovom mom malom svijetu ipak ponekad donosilo zvuke glazbe koja je dopirala iz Uvale, ponekad zvuke djece koja su bez opterećenja koje donosi škola, trčala, skakala, vikala i uživala u tome što dan nema satnicu.

Osobno sam se zavukla u neke svoje male niše (pa čak i na poslu), nekako tražeći ono što vam uvijek savjetujem – osmijeh, ali ove godine je tokalo uložiti dosta napora kako bi taj divni, unikatni modni dodatak bio sveprisutan. Zašto? A valjda to tako dođe...I onda krenu uspomene jer one, kao ništa drugo, izmame osmijehe i donesu neki posebno dobar osjećaj.

Sjetila sam se kakva su bila moja ljeta u time nekim malim godinama, i pri tom mislim na zbilja male godine koje sam redovito, većim dijelom tj. onoliko koliko je mamin i tatin godišnji odmor dozvoljavao, provodila na Otoku (namjerno je veliko slovo – On to mirita). Opušteno, bez razmišljanja i one spomenute satnice...jedina satnica je bilo zvono na zvoniku koje bi u podne zapjevalo, a mi bismo smo se trkom razletjeli svak put svoga doma jer...objed je na  stolu, a tko nije doma na vrijeme – nema ni objeda. 

Znam da vam to iz današnje perspektive koja je sve samo ne „uredna“ po tom pitanju jer iz opravdanih razloga jede se jedan u petak drugi u srijedu, posao, škola, predsat, dodatni sat, sportske aktivnosti, muzička, jezici, ples, informatika...ma tko bi sve nabrojao.  A i none i nonići, babe i đedovi imaju svoje obveze. Promjene su drastične.

I tako bi mi na Otoku trčali na objed. Prije toga moraš se obuć za sjest za stol (kažem obuć jer bismo po cijele dane bili u kupaćem, a kako i ne kad nam je more na dva metra pa se svako malo tumbaš). E, ali za stol, rekla bi none, prvo se osladi (dakle, osakuj vodom koja se grijala na suncu, onda obuci pa makar i samo majicu ), a onda za trpezu.

A na trpezi je uvijek bilo svega – i sve od stađona..od morskih do onih mesnih divota...Kako je samo none to spravljala, a uz nju i Mama. Najbolje ribe na gradele, palenta, domaća koluba kruha, tatini lignji (nije se zaludu barka zvala Šporkulja), raci koji bi malo prošetali po dvorištu, a onda u lonac pa svi za stol uz priču i smijeh. Popodne priklice ili svježa skuta s malo kakaa,  knedle s domaćim šljivićima koje bismo nabrali sami (nikada ispod 40 komada).

Eto, moja sjećanja, moji osmijesi, ovo ljeto nekako potrebniji no ikada...baš sam sretna da ih imam.

Adio vam!