Neki dan u autobusu krcato naše čeljadi. Kaže jedna gospođa, ma kako ste mi...vidim vas, ali, dodaje, još mi je draže kad se ovako sretnemo. Pa može li ljepše?
Za mene – ne može. Ne znamo se, a opet kao da se znamo. I to je čar Grada u kojem si se rodio, odrastao, živiš i nastojiš biti – čovjekom. Kažem, nastojiš jer da je lako – nije. Sa svih strana vreba nešto, netko i pri tom ne mislim na doslovno shvaćenu ljudsku opasnost već na cjelokupni doživljaj života koji nas okružuje.
I zato je divno kad te oduševe male stvari, rekao bi netko sitnice, a u stvari velike i neizmjerno važne. Osim što sam odgusta popričala s gospođom u autobusu, drugoj se javila, a s trećom nastavila priču sve dok se vrata nisu za mnom zatvorila, susrela sam i dragu, skoro pa susjedu koja je zbog ljubavi prema kućnim ljubimicama po zvizdanu potegla do Gruža kako bi uzela sve što treba. Složile se burse, popriličan broj, a ura od sunca – deboto podne. Ne razmišljam ni koliko je meni godina (i inače o godinama ne razmišljam, iako bih zbog nekih ljudi trebala, ali to je sada već neka druga priča) već najnormalnije uzmem velike burse i kažem gospođi...vi samo vodite – đe treba...Ne biste vjerovali, ostala je u čudu uz brojne isprike i zamolbe poput „nemojte, ne treba, vratit ću se ja po to i još dodaje...valjda nitko neće uzet“ (e, neka su druga vremena, ma neka su druga vremena uopće). Naravno da je i meni i vama to bilo najprirodnije za učinit jer tako smo odgajani, tako smo živjeli i tako živimo. Krenule smo polako, korak po korak – relativno blizu (kažem vam – deboto susjeda), ali s tim bursama i po tom zvizdanu ne da djeluje daleko nego je i daleko i teško, a pogotovo za vratit se dva puta. Nevjerojatno je koliko riječi hvale sam čula za te dvije, tri minute, nevjerojatno. Pozdravile smo se, a ja nisam mogla prestati misliti na činjenicu da je jedan takav, mali i uistinu prirodan i očekivan događaj izazvao toliko nevjerojatne zahvalnosti. Prirodan i očekivan – da, ali nekada - danas sve manje...i to je jednostavno tako. U kom smo trenutku postali toliko neosjetljivi na život oko nas – ne znam, ali jesmo. Ne svi, ne uvijek, ali...
Možda...možda smo jednostavno zaboravili kako male stvari mogu učiniti tako puno. Evo, na primjer, neki dan (i ne pitajte me koji jer u moru izmjenjivanja čovjek se izgubi – barem se to meni zna dogodit), ali mislim da je bilo na Korosante. Još zarana cijela mi je kuća odzvanjala glazbom. Ne bilo kojom i ne bilo kakvom...naša, domaća, dalmatinska, lijepa, odgusta za zapjevat, a dan osvanuo baš predivan nakon delumbija uoči blagdana, nevjerojatno lijep. I ta divna glazba koja je dopirala izvanka, baš me je onako ugodno iznenadila i smjestila u onaj dobar osjećaj. Pitate se okle? Iz Rašice, turnir na boća u sjećanje na dragog mladog čovjeka. U trenu sam sve povezala, navrla i moja sjećanja, ali ne isključivo vezana uz taj dan i taj trenutak iako sam ga poznavala i baš je bio dobro i veselo čeljade Grada. Vratile su mi se slike nekih dragih ljudi koje sam poznavala, kojih više nema, a koji su mi bili neizmjerno dragi i koji su nekako nevjerojatno brzo (prebrzo) pošli, deboto se nismo alavija ni oprostili. Ma što deboto?! Nije tu bilo oproštaja jer se o oproštaju nikada nije ni razmišljalo. Ali..kako zna jedan dobar čovjek reć...odjednom meci fijuču okolo nas, hoće rijet, ljudi naših godina, ali i puno mlađi - odlaze.
I kako se opraštati kad ne razmišljaš uopće o tome da bi trebalo nešto takvo doć? E pa nikako...I onda, u tako neko lijepo i glazbom protkano jutro, promisliš kako nikada ni ne bi bilo vrijeme za oprostit se, nikada. Jer, uvijek bismo htjeli i želimo još samo malo, još samo jedan dan, još samo jedan osmijeh, još samo jednu riječ, pogled. Još samo jedan...
A bio je tako lijep dan.
Adio vam!
.jpg)
