predstava

Frljićeva predstava „Naše nasilje i vaše nasilje“, jednostavno, je ovih dana nezaobilazna tema. Možemo slobodno reći i nametnuta. Sloboda je veoma važna u cijeloj ovoj priči, jer se Frljić i umjetnici vole braniti umjetničkom slobodom. Pojam umjetničke slobode ovdje predstavlja svojevrstan štit, zbog kojeg se bilo kakva daljnja polemika o istinskoj vrijednosti ove predstave završava. Ključno pitanje je dokle seže granica umjetničke slobode i može li se, baš svaka kontroverzna predstava, braniti umjetničkom slobodom. Tamo gdje počinje njihova umjetnička sloboda, u konkretnom Frljićevom slučaju nestaje naša sloboda. E, sad, tko smo to mi?

Nisam „luda Markićka“, a ni krajnja desničarka

I ja predstavljam tu skupinu „mi“, a nisam ni „luda Markićka“, ni lažni moralista, ni osoba koja želi živjeti u državi cenzure. Nisam ni krajnja desničarka, nisam ni osoba koja, kako narod reče „liže oltare“, ali se svaku večer pomolim Bogu. Pomolim mu se zato što vjerujem u Njega, zato što sam kao mala djevojčica išla u vrtić „u dumana“, u Vilu Salvator, zato jer sam tu prvi put zapjevala „Glory aleluja“. Tada nije bilo mjesta u ostalim vrtićima, moji su roditelji radili „i petkom i svecom“, pa zbog posla u ugostiteljskom i turističkom sektoru i tu jednu, meni posebnu nedjelju, nitko od njih nije bio na mojoj krizmi. A, opet je bilo veličanstveno, jer čovjek koji vjeruje nikad nije sam.

Pomolila sam se...

Pomolila sam se i na dan smrti mog oca, kad sam kao 19-godišnjakinja u saketiću s tatinim osobnim stvarima iz bolnice dobila nekoliko kovanica i krunicu koju je nosio oko vrata, krunicu koju nije skidao s vrata četiri godine otkad je rat počeo. Nikad nisam vidjela oca da je pošao u Crkvu, ali je imao strahopoštovanje prema vjeri i poštovanje prema tuđoj vjeri. Tako su roditelji odgojili i mene i brata. Pomolila sam mu se kad mi je kćer jedinica kao desetomjesečna beba prestala disati, pomolila sam se kad smo je uspjeli reanimirati. Pomolila sam se dok su mi pod lokalnom anestezijom operirali srce u Krapinskim toplicama. Pomolila sam se i kad su mi rekli da bolujem od multiple skleroze. Pomolila sam se kad mi je brat kao 17-godišnjak stradao u prometnoj nesreći i kad je doktor rekao „jedino se možete moliti Bogu da otvori oči“. I otvorio ih je, otvorila ih je i moja kćer, i ja sam izašla živa iz operacijske sale, i na nogama sam, unatoč, teškoj dijagnozi, i moj otac je umro s krunicom oko vrata i otišao je u miru. Što bi nam u tim trenutcima ostalo da nismo imali vjeru?

U što vjeruje Oliver Frljić?

Eto, zato mi smeta Frljićeva predstava u kojoj Isus siluje muslimanku, zato mi smeta izrugivanje s nečijom svetinjom. Kako se povrjeđivanje nečijih najintimnijih osjećaja, uopće, može nazvati umjetničkom slobodom?! Tko su ti ljudi koji se smatraju mjerodavnim da reču da je ovakva predstava sloboda izražavanja, kojeg izražavanja, čijeg izražavanja, izražavanja čega?! Gledati Isusa kako skida gaćice djevojci prikazanoj kao mlada muslimanka i nakon toga je siluje na pozornici je nešto najdegutantnije što sam u životu vidjela! Jednostavno mi je nevjerojatno koliko bolestan um mora imati osoba koja sjedne, zadubi se, krene razmišljati o tijeku predstave i onda smisli nešto ovakvo. U što vjeruje Oliver Frljić, je li mu, ikad, išta bilo sveto? U redu je i da ne vjeruje u ništa, ali tko je on da može sebi dati za pravo da ovakvom blasfemičnom predstavom duboko vrijeđa vjerske osjećaje kršćana i muslimana?!

Ima li gospodin Frljić dijagnozu?

Mogli bi reći i da Frljić ima taktiku privlačenja publike provokativnim predstavama, jer je u ljudskoj prirodi da je ono što je provokativno čovjeku zanimljivo, što je zabranjeno, još je zanimljivije. Koliki je istinski Frljićev talent? Sudeći prema prizorima iz predstave, koji u ponekim trenutcima tjeraju i na povraćanje, sasvim je logičan slijed upitati se ima li gospodin Frljić kakvu dijagnozu, prikriveni bijes, nemogućnost prilagodbe okolini, ili je, pak, prikriveni zlostavljač ili žrtva zlostavljanja. A, kad idući put velike umjetničke duše odluče pričati o umjetničkim slobodama, kad su ovakve predstave u pitanju, onda si uzmite takvu slobodu i skidajte si gaćice u vašem dnevnom boravku, s kim želite i kad želite, ali o svom trošku, a ne da nas o trošku svih nas, za 350.000 kuna dobivenih od Ministarstva, još i je**te u mozak.