Snimka događaja iz zagrebačkog Jankomira uznemirila je javnost, ali otvorila i jedno neugodno pitanje: zašto imamo potrebu gledati posljednje trenutke čovjeka koji je u bolnicu došao po pomoć? Gdje završava potreba za istinom, a počinje ljudska znatiželja?
Posljednjih dana društvenim mrežama i medijskim prostorom širi se priča o smrti 32-godišnjeg pacijenta u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan na zagrebačkom Jankomiru. Slučaj je izazvao šok, nevjericu i brojne reakcije, a posebnu pozornost privukla je snimka događaja koja je dospjela u javnost.
I dok javnost traži odgovore, mnogi otvaraju video, gledaju ga, ponovno ga dijele i komentiraju.
Ali zašto?
Je li riječ o iskrenoj potrebi da saznamo što se dogodilo ili smo toliko naviknuli na nasilje na ekranima da više ne možemo odoljeti ni snimkama stvarne ljudske tragedije?
Živimo u vremenu u kojem je gotovo sve postalo sadržaj. Nesreće, ubojstva, nasilje, poniženja i nečija najteža životna iskustva svakodnevno se pojavljuju na našim ekranima. Dovoljno je nekoliko klikova i možemo gledati prizore koje su nekada ljudi smatrali previše potresnima čak i za razgovor.
Slučaj Jankomir zato nije samo priča o onome što se dogodilo u jednoj zdravstvenoj ustanovi. On je i ogledalo društva koje sve češće promatra tuđu nesreću kroz ekran mobitela.
Želimo vidjeti vlastitim očima
Jedan od razloga zbog kojih ljudi gledaju ovakve snimke jest nepovjerenje. Kada čujemo da je čovjek preminuo u ustanovi u kojoj je trebao biti zaštićen, želimo znati što se dogodilo. Ne zadovoljavaju nas uvijek službena priopćenja, izjave i objašnjenja.
Želimo vidjeti vlastitim očima. Želimo provjeriti je li ono što čitamo doista istina.
U tome postoji razumljiva ljudska potreba za odgovorima. No problem nastaje kada se potreba za informiranjem pretvori u neprestano pregledavanje uznemirujućih prizora, bez obzira na to što oni znače za dostojanstvo osobe koja je izgubila život i njezinu obitelj.
Jer iza svake snimke nalazi se stvaran čovjek. Netko tko je imao obitelj, prijatelje, životne planove i pravo na dostojanstvo čak i u svojim najtežim trenucima.
Nije sve što možemo pogledati potrebno i objaviti
Posebnu odgovornost u ovakvim situacijama imaju mediji i korisnici društvenih mreža.
Javnost ima pravo znati što se dogodilo. Ima pravo tražiti odgovornost, propitivati rad institucija i zahtijevati da se utvrde sve okolnosti smrti pacijenta.
Ali ima li javnost pravo na svaki kadar? Na svaki detalj? Na snimku nečijih posljednjih trenutaka?
To su pitanja koja bi si trebali postaviti prije nego što kliknemo na objavu ili pritisnemo gumb za dijeljenje.
Informacija je važna. Dokaz može biti važan. No ponovno i ponovno prikazivanje uznemirujućih prizora ne znači nužno da smo bolje informirani.
Ponekad samo dodatno traumatiziramo one koji su žrtvu poznavali, a istodobno od tuđe tragedije stvaramo sadržaj za prikupljanje pregleda.
Što nas zapravo toliko privlači?
Možda je najneugodniji dio cijele priče činjenica da nas nasilje istodobno odbija i privlači. Želimo okrenuti glavu, ali ipak gledamo. Uznemiri nas ono što vidimo, ali često ponovno otvorimo snimku.
Psihološki razlozi mogu biti različiti: znatiželja, šok, strah, potreba za razumijevanjem ili pokušaj da se uvjerimo kako se nešto tako strašno doista dogodilo.
No postoji granica između želje da razumijemo i potrebe da promatramo nečiju patnju.
Možda bismo se upravo u ovom slučaju trebali zapitati što želimo postići gledanjem takvog videa. Hoćemo li nakon njega znati više? Hoćemo li pomoći da se utvrdi odgovornost? Ili ćemo samo još jednom pogledati prizor koji nas uznemirava?
Važnije od snimke jest ono što će se nakon nje dogoditi
Slučaj Jankomir zaslužuje ozbiljnu istragu, odgovore nadležnih institucija i utvrđivanje odgovornosti. Potrebno je znati kako je došlo do smrti pacijenta, jesu li poštovani svi propisi i zašto su se pojedine informacije pojavile tek naknadno.
To su pitanja koja zaslužuju našu pozornost.
Ali ne smijemo zaboraviti ni čovjeka koji je u središtu cijele priče. On ne smije ostati tek lice na snimci koju će ljudi pogledati, komentirati i nakon nekoliko dana zaboraviti.
Možda je zato važnije od pitanja zašto gledamo video postaviti drugo pitanje: jesmo li kao društvo još uvijek sposobni prepoznati trenutak u kojem tuđu bol trebamo poštovati, a ne pretvarati je u javni spektakl?
Ne moramo gledati nečiju patnju da bismo zahtijevali pravdu. Ne moramo dijeliti nečije posljednje trenutke da bismo tražili odgovornost. I ne moramo imati pristup svakom kadru da bismo razumjeli koliko je važno da se istina utvrdi.
Jer ljudska tragedija nije sadržaj. A čovjek koji je izgubio život zaslužuje više od toga da ga pamtimo po snimci njegove smrti.
