Nova kolumna Suzi Sokol: Nikad ne reci nikad... ili životni autogol

Opet kažem, ne znam kako vi, ali evo, progovaram kao i obično iz osobnog iskustva ili barem iz onog koje mi je autentično prepričano i to od ljudi u koje bezgranično vjerujem.

A upravo su godine razlog kada ono „nikad“ iz nekih dosta mlađih dana se ipak ostvari. Jer s godinama, nekada prirodno, a nekad htjeli ne htjeli, osvješćujemo što nam treba, što ne, gdje biti, s kim biti, što raditi, a što ne... Godine donesu tu neku mudrost za koju svi poželimo da je bila prisutna i ranije, ali...(mislili ste da ću ga izbjeći – teško, jer bez ali se ne prolazi kroz život, to je jednostavno tako). 

Dakle, ali...niti je prirodno da tu s godinama stečenu mudrost imamo tada kada smo bili mladi niti je prirodno da je sada nemamo (štoviše, bilo bi jako nezgodno da je sada nemamo). I od toga se jednostavno ne može pobjeći. Baš kao što se nije moglo pobjeći od onih mladenačkih sigurnosti u sebe i svoje stavove. No, zanimljivo je kako smo nekada, u tim divnim mladim danima, gorljivo se kleli kako nikad nećemo ovo, nikad nećemo ono, ni slučajno jedno, a još manje drugo. Kategorički smo gradili stavove i klesali ih u kamen da ostanu za vječnost, bar smo tako tada mislili. E...daleko od vječnosti, daleko od bilo kakvog uklesanog pisma u kamenu, daleko od ispunjenja obećanja. Život se posloži tako da svi ili barem skoro svi oni „nikad“ postanu upravo svoja suprotnost. Razlog? I opet – život. Trenutak, situacija, okruženje, ljudi i opet u krug. Sve one revolucionarno isticane ideje o dobrim, ali i onim nimalo dobrim verzijama te konstatacije „nikad“  u datom nas trenutku demantiraju i to uglavnom kada se najmanje nadamo. 

I dobro je dok su to neke banalne, takoreći benigne situacije, no (primjećujete kako pokušavam izbjeći ili barem modificirati onaj ali...)  kako to život majstorski posloži, zna se dogoditi i da se sudbina poigra s nama  pa taj „nikad“ postane i prava životna lekcija. No dobro je dok je samo lekcija, lekcija koja nema neku negativnu točku na kraju, dobro je...

Počnemo od onih banalnih, kada sami sebi kažete, prvo onako potiho u bradu, a onda sve glasnije i s nevjerojatnom sigurnošću kao da ste u najmanju ruku u posjedu svog mogućeg znanja...Pa onda to zvuči ovako - “Ja?...Nikada to neću napraviti, nikada.“, ili „To se meni ne može dogoditi, ni slučajno“...I onda ne da napravite nego i ponovite ne jednom, nego nekoliko puta. Najdraži su mi oni koji kategorično, baš kao što sam to i napisala, odbijaju svaku mogućnost neke takve ili slične situacije. Najdraži! A među njima...i ja. Koliko sam samo puta rekla – nikad, koliko sam samo puta gorljivo branila svoje stavove i onda ih – prekršila. Koliko puta?!

Jer, mi ćemo sve drukčije, drukčije raditi, drukčije misliti, drukčije voljeti, nikada osuđivati...A onda shvatiš kako teško možeš odoljeti nekom jednostavno tako posloženom životu i kako se ustvari mijenjamo onako kako dolaze godine, kako odrastamo, kako ono što nam je izgledalo teško prihvatljivo postaje dio naše svakodnevice koja da se razumijemo i nije tako loša (ili bar ne previše). Uvijek ima dobrih i onih malo manje dobrih dana, uvijek ima dobrih i onih malo manje dobrih ljudi, uvijek ima i trenutaka koji su nam djelovali kao nešto što ne možemo povezati s nama, a dogodili su se. Jesmo li time iznevjerili sebe, jesmo li prekršili neki osobni kod, je li svijet stao zato što je naše „nikad“ okrenulo drugu stranu medalje? Nije – i neće. 

A netko je jednom rekao kako je upravo „nikad ne reci nikad“ šamar ili da malo ublažimo, pedagoška mjera koju nam život udijeli. 

Adio vam!