I opet ću počet s time kako je vruće, doduše ipak manje no prije desetak dana, ugodnije vruće mogli bismo reći.
Ali s druge strane, gdje god uđete hladno, da ne kažem ledeno...Klime rade sto na sat, autobusi, uredi, redakcije, poslovnice, butige...Te čarobne kutije umnožile su se i postale „ukras“ svake kuće, male, malo veće, najveće...Svaka soba – klima, a ako je nema – neizdrživo. Pa čak i sad kad su temperature postale „normalnije“ ili možda bolje rečeno, onakve kakve nam gode. Znate već, da je vruće, ali zdravo vruće, bez prevelike vlage u zraku (iako je i ona na refule) i uz bar malo bave koja će nam olakšati svakodnevicu.
Dakle klime i dalje u „šestoj“ brzini bez obzira na puno ugodniji temperaturni trenutak. I pitam se, pitam, kako smo preživljavali u vremenima dok za klime nismo ni znali, kako se živjelo, kako??? A vruće je ljeti uvijek bilo (potvrđeno). Kad kažu kako nije bilo ovako vruće....ne znam, čini mi se kako se moja sjećanja i promišljanja s takvim konstatacijama ne slažu. Sjećam se jednog takvog vrućeg ljetnog dana, bolje rečeno večeri, kada je zapuhao tako vruć vjetar, pravi fen. Bia sam na žičari, kako to volimo reć i čekala autobus za Župu. U jednom trenutku je toliko vruće zapuhalo da smo skoro svi posjedali, neko po skalama, neko na trotoar...bilo je nevjerojatno. Moje sjećanje se vrlo brzo pretvorilo u nešto što bih nazvala zatvaranje očiju jer kad sam ih otvorila, shvatila sam da je nekoliko ljudi oko mene, a da sam ja se „naslonila“ na pod. Da, toliko je vruće zapuhalo da sam se onesvijestila. Od odlaska u Župu ništa...samo se sjećam kako me je neki gospar s Fićom odbacio do doma. Ni dan danas ne znam tko je to bio, ali fala mu.
Dakle, vruće je itekako bilo, neki su hodili u sokolskim majicama, drugi deboto u kupaćima jer bilo je, pogađate – vruće. Malo je i ventilatora bilo, a kamoli klima uređaja. Pa isto smo preživljavali i nalazili načina kako se rashladiti i kako uživati. I da, sjetite se, nakon što smo prestali vjerovati u podne rogato, pržili smo se po cijele dane na plažama, iz mora izlazili s deboto modrim usnama, a ako bi kakav lempo naletio i pljusnula kiša, nitko sretniji od nas. U moru najljepše, kupanje samo takvo, a vanka? Ma koga je uopće bilo briga za vanka. Ni ombrela nam nije trebala, od kiše se raste (tako su nam govorili).
A još puno prije no što smo počeli sa svojim društvom, vršnjacima, odlaziti na more, običaji su bili posebni i pravi nepisano zakon. Odlazak s roditeljima s bagajima prepunim svega i svačega, od šugamana, promjena (kupaćih kostima i slično) i hrane. E tu bih se zaustavila... Naime, hodili smo noseći skoro pola kuhinje (vjerujte na riječ). A nigdje se tako dobro ne ogladni kao na moru. A kad si gladan (naravno da nisi svoj), ali tada ćeš pojest i ono što ne voliš i ono što manje voliš i ono što ti je u gustu i ono što možda nikako doma ne bi pojeo. Praske, dinje, pipuni, pomadore i kukumari pa opet grožđe (priznajte okus je uvijek bolji bio na plaži, na moru), ostatak od objeda (koji doma usput rečeno nikada ne bismo pojeli, a na plaži nekim čudom postane nešto najslađe)...i uvijek malo, nevjerojatno, ali uvijek malo. A nije ni čudno, pliva se, skače, igra pa opet pliva...
Cijele obitelji na okupu (nekada se uglavnom radilo do dvije ure popodne pa je dana bilo napretek), pa i susjedstvo... i svak je imao svoju postu. Točno se znalo gdje će ko bit i to se poštivalo.
A danas, nevjerojatno, ali jako malo djece i ide na more. Kupanje kao da više nije IN, ni velikima ni malima (eto, prva sam u nizu koja u more samo gleda), a nismo ni svjesni koliko je važno stvarati takva sjećanja, koliko je važno moći se sjećati tih okusa, razgovora, smijeha, koliko je važno stvarati navike, ali i priče za neku novu djecu koja će doć...a važno je.
Adio vam!
.jpg)
