SRĐ JE GRAD: 37 tisuća tona domoljublja

Trideset sedam tisuća tona. Otprilike dvije tisuće kamiona nosivosti 20 tona. Teški metali, otpadna ulja i druge toksične tvari. Dio otpada navodno je stizao i iz Italije, Slovenije i Njemačke. Teško je zamisliti nešto gore od toga da godinama truješ vlastitu zemlju, vodu i ljude koji na toj zemlji žive. A još je teže zamisliti da se sve to događa praktički pred očima sustava koji bi tu zemlju i te ljude trebao štititi. 

Nije baš da nitko ništa nije primijetio. Građani, udruge i aktivisti godinama su upozoravali. Ali kod nas postoji jednostavan način rješavanja takvih problema. Onoga tko upozorava proglasiš zelenim, crvenim, lijevim ili nekim drugim vragom i – problem riješen. Barem dok otrov ne dođe do vode. A sada je došao i do vode. 

I tu priča o domoljublju postaje posebno zanimljiva. Ekipa koja nas desetljećima sustavno truje mržnjom, nepotizmom i nacionalizmom uspjela je usput otrovati i ono u što se najviše kune – „svetu hrvatsku zemlju“. Političku odgovornost za sustav koji je desetljećima upravljao tom „utvrdom“ teško je prebaciti na nekoga drugoga. Jer Lika je “njihova utvrda”. Tamo se desetljećima zna tko je gazda, tko smije govoriti o Hrvatskoj, i tko dijeli potvrde o domoljublju. Samo, izgleda da domoljublje nema baš nikakve veze s tim je li zemlja koju toliko voliš zatrovana.

Jer domoljublje bi, barem mi tako mislimo, trebalo počinjati brigom za vlastitu zemlju. Doslovno za zemlju. Za vodu koju ljudi piju, tlo na kojem proizvode hranu i zrak koji udišu.  Ako to nije domoljublje, teško nam je razumjeti što jest.

Kod nas se, međutim, domoljublje već dugo mjeri nekim drugim jedinicama: brojem zastava, brojem "Domoljubnih"koncerata, veličinom Gospe iznad pozornice i količinom ruke na srcu dok svira himna. Bilo je zato gotovo dirljivo gledati jučer slike sa Sinjske alke. Ekipa koja desetljećima vlada tom političkom utvrdom sjedi u svečanoj loži, desnica na srcu, i pjeva: „Ako ne znaš što je bilo nek ti kaže Lika...“ A svi dobro znamo što je bilo.

Broj stanovnika Like desetkovan je od rata do danas. Tvrtke koje su tamo radile nestale su u privatizaciji. Poljoprivreda je potaracana. Prostorni planovi omogućili su devastaciju najvrijednijeg dijela prostora. Mladi odlaze. A sada otkrivamo i desetke tisuća tona otpada zakopanog u zemlji.

Ali njima nitko neće govoriti što je bilo. Njima je, zapravo, sasvim dobro. Vrhunski žive od domoljublja. Jer domoljublje po njihovoj definiciji nije država bez korupcije, funkcionalne institucije, čista voda, zdrava zemlja i sustav koji neće dopustiti da netko godinama zakopava tisuće tona otrova pokraj grada. I za tih 37.000 tona pronaći će se rješenje. Natječaji, sanacija, sanacija manjkavo odrađene sanacije, novi ugovori, novi unosni poslovi… 

A onda smo saznali i da je Hrvatska kao rješenje poslala upite na 52 adrese diljem svijeta ne bi li hitno pronašla nekoga tko bi preuzeo dio našeg otpada. To je već ozbiljan sustav gospodarenja otpadom. Pošalješ mail. Pa čekaš odgovor. Zašto se zafrkavati sa sitnicama poput izgradnje modernih centara za gospodarenje otpadom, sortirnica, reciklažnih dvorišta, eduakcije građana i stvarnog sustava odvajanja i zbrinjavanja otpada kad možeš otvoriti Outlook i riješiti problem?

Ne treba se pritom praviti da je Lika neki udaljeni problem koji s nama u Dubrovniku nema nikakve veze. Vrijedi se zapitati kamo zapravo odlazi naš otpad. Jer sličnu filozofiju gospodarenja otpadom godinama gledamo i u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Umjesto funkcionalnog modernog centra, sortirnica, reciklažnih dvorišta i ozbiljnog sustava odvajanja otpada, mi smo osigurali novac da se otpad kamionima vozi negdje daleko. Iza sedam gora i sedam mora. Tamo negdje gdje ga više ne vidimo. A kad ga ne vidimo – valjda ga nema. Osigurali smo i novac za penale koje godinama plaćamo jer ne ispunjavamo ciljeve odvajanja otpada. I zaista, što više čovjek može tražiti? 

Posebno je fascinantna sudbina jedne obične vrećice smeća s Lastova ili Korčule. To je već epsko putovanje. Zamisli vrećicu koja svoj život započne u Veloj Luci. Ukrcaju je u kamion. Prođe cijelu Korčulu. Uđe na trajekt. Prebaci se do Orebića. Prođe Pelješac. A onda dolazi vrhunac putovanja. Naša vrećica prelazi Pelješki most i usput može uživati u prekrasnom pogledu na more, Pelješac i jedno od najvećih hrvatskih infrastrukturnih čuda – most koji samo četiri godine nakon otvaranja mora u sanaciju zbog pukotina i problema s armaturom. Prava mala turistička atrakcija uključena u cijenu prijevoza otpada. Nakon panoramskog razgledavanja Pelješkog mosta vrećica nastavlja svoje putovanje cestama i autocestama još stotine kilometara i, nakon cjelodnevne turističke ture po Hrvatskoj, konačno završava negdje iza nekog brda, na nekom odlagalištu za koje većina ljudi koji su tu vrećicu bacili nikada nije čula. Četiristo i više kilometara za saket smeća. Ako to nije održivi razvoj, ne znam što jest. Bitno je samo da je smeće otišlo iz našeg dvorišta. Kamo? Ne pitaj.

I zato problem Gospića nije samo problem Gospića. To je problem države koja desetljećima nije uspjela izgraditi normalan sustav gospodarenja otpadom, ali je zato izgradila savršen sustav prebacivanja otpada iz jednog kraja Hrvatske u drugi. Dok ga negdje više nitko ne vidi. Sve dok ga ponovno ne iskopamo ili pronađemo u vodi koju pijemo.  Ljudi su upozoravali. Samo ih nitko nije htio slušati. I možda je upravo to najstrašnije u cijeloj priči. Umjesto izvanrednog stanja, umjesto trenutnog utvrđivanja odgovornosti i mobilizacije svih raspoloživih resursa da se zaštite voda, zemlja i ljudi, umjesto bijesa javnosti i prosvjeda, umjesto reakcija onih koji su inače spremni braniti Hrvatsku od svakoga i svega – mi plješćemo istim ljudima dok sjede u svečanim ložama.

Ruka na srcu.

Zastava iznad glave.

Pitaj svaki kamen…

A ispod nogu – 37.000 tona otpada.

Jer Lika je njihova utvrda. Samo što su je, braneći je desetljećima od svih mogućih neprijatelja, nekako uspjeli iseliti i zaboravili obraniti od otrova. 

Srđ je Grad