Dubrovnik između očuvanja i ambicije: štitimo li prostor ili odustajemo od razvoja?

No možda postavljamo pogrešno pitanje. Pravo pitanje nije koliko će se novih objekata izgraditi niti koliko će se građevinskih zona smanjiti. Pravo pitanje glasi: kakvu budućnost Dubrovnik želi za sebe?

U javnosti danas postoji gotovo potpuni konsenzus da Dubrovnik više ne treba povećavati turističke kapacitete. Mnogi smatraju da je grad dosegao granice svog prostornog, prometnog i društvenog kapaciteta te da daljnji rast turizma može ugroziti kvalitetu života stanovnika.

To je legitimno stajalište. Međutim, ono otvara jedno drugo, jednako važno pitanje.

Ako Dubrovnik više ne želi rasti kroz turizam, kroz što će rasti?

Današnji gradski proračun nije nastao slučajno. On je rezultat gospodarske aktivnosti koju u najvećoj mjeri generira turizam – izravno ili neizravno. Iz istog izvora financiraju se vrtići, škole, kultura, sport, socijalni programi, javni prijevoz, komunalna infrastruktura, održavanje cesta, parkova i javnih površina.

Ako nema novih izvora gospodarskog rasta, postavlja se logično pitanje odakle će dolaziti dodatni prihodi potrebni za razvoj grada u sljedećih deset, dvadeset ili trideset godina.

Proračuni ne rastu sami od sebe.

Gradovi ne postaju bogatiji zato što su odlučili ostati isti.

Upravo zato rasprava o prostornom planu ne može završiti rečenicom: „Ne trebamo više turista.“

Nakon toga mora uslijediti odgovor: „Što trebamo umjesto toga?“

Hoće li Dubrovnik postati centar obrazovanja i znanja? Hoće li razvijati međunarodne konferencije i kongresni turizam? Hoće li privlačiti tehnološke tvrtke, kreativne industrije, istraživačke centre ili zdravstvene usluge? Hoće li stvarati nova radna mjesta izvan tradicionalnog turizma?

Na ta pitanja zasad nema dovoljno jasnih odgovora.

Zbog toga se nameće dojam da aktualni prostorni plan vrlo precizno definira što se ne smije raditi, dok mnogo manje govori što Dubrovnik želi postati.

A upravo tu dolazimo do šire teme.

Najuspješniji gradovi svijeta nisu nastali zato što su štitili postojeće stanje. Nastali su zato što su imali ambicioznu viziju vlastite budućnosti.

Singapur je prije šezdeset godina bio siromašna luka bez značajnih prirodnih resursa. Danas je jedno od najrazvijenijih urbanih središta svijeta.

Bilbao je od grada pogođenog industrijskom krizom postao međunarodno prepoznatljiv primjer urbane transformacije.

Barcelona je kroz jasnu razvojnu strategiju iskoristila vlastite prednosti i pretvorila se u jedan od najutjecajnijih mediteranskih gradova.

Naravno, Dubrovnik nije ni Singapur ni Barcelona.

Ali Dubrovnik ima nešto što mnogi od njih nisu imali.

Ima globalno prepoznatljivo ime.

Ima jedinstvenu kulturnu baštinu.

Ima povijest koja nadilazi njegove današnje fizičke granice.

I upravo zato zaslužuje razmišljati ambiciozno.

Povijesni uspjeh Dubrovačke Republike nije bio posljedica straha od promjena. Naprotiv. Republika je bila uspješna jer je za svoje vrijeme bila hrabra, otvorena i vizionarska. Dok su drugi ratovali, Dubrovnik je trgovao. Dok su drugi zatvarali granice, Dubrovnik je povezivao različite svjetove. Dok su drugi razmišljali lokalno, Dubrovnik je razmišljao međunarodno.

Njegova najveća snaga nije bio prostor kojim je raspolagao, nego ambicija koju je imao.

Zato danas ne bismo smjeli stvarati lažnu dilemu između razvoja i zaštite prostora.

To nisu suprotnosti.

Najuspješniji gradovi uspijevali su raditi oboje.

Štitili su ono što ih čini posebnima, ali su istodobno stvarali nove vrijednosti i nove razvojne prilike.

Dubrovniku je zaštita prostora potrebna. O tome nema rasprave.

Ali jednako mu je potrebna i velika razvojna vizija.

Jer gradovi ne propadaju samo kada izgube prostor.

Ponekad počinju zaostajati onda kada izgube ambiciju.

Zato možda najvažnije pitanje novog prostornog plana nije koliko će biti novih građevinskih zona.

Nego postoji li u njemu dovoljno hrabra vizija Dubrovnika kakav bi mogao biti za dvadeset ili trideset godina.

Grad koji samo čuva postojeće stanje može ostati ugodan.

Ali grad koji ima ambiciju postati nešto više ima priliku ponovno biti izniman.