Nije problem što svi rade svoj posao. Problem je što nitko više ne razmišlja.

Nakon gotovo svake tragedije, prometne nesreće ili očitog propusta sustava, javnost gotovo uvijek dobije isti odgovor:

"Svi su radili svoj posao."

I možda jesu.

Ali što vrijedi posao koji je odrađen bez odgovornosti, bez brige, bez promišljanja i bez želje da se nešto unaprijedi?

Ljudi nam ginu na cestama. Infrastruktura često zaostaje za stvarnim potrebama. Građani godinama upozoravaju na iste probleme, a institucije odgovaraju procedurama, pravilnicima i nadležnostima. Sve je formalno odrađeno, a rezultat je isti – problemi ostaju, a posljedice postaju sve teže.

Ušli smo u fazu kolektivne apatije. Letargija više nije iznimka nego pravilo. Društvo se pretvorilo u promatrača vlastitih problema. Dok se svijet ubrzano mijenja, mi se ponašamo kao da je dovoljno održavati postojeće stanje.

Nije.

Posao nije samo izvršavanje zadataka. Posao znači i odgovornost za posljedice, sposobnost prepoznati problem prije nego postane tragedija te obvezu razmišljati kako stvari učiniti boljima.

Možda je upravo zato vrijeme za jednu ozbiljnu promjenu.

Možda bi svi zaposlenici javnih službi, ali i svih sustava koji svojim radom izravno utječu na sigurnost, funkcionalnost i kvalitetu života građana, trebali potpisati aneks ugovora o radu kojim bi se, uz postojeće obveze, jasno definirala i odgovornost za promišljanje i unapređenje sustava. Ne kao formalnost, nego kao sastavni dio posla.

Primjerice, obveza da svaki zaposlenik barem jednom mjesečno predloži jednu konkretnu ideju ili rješenje koje može povećati sigurnost, pojednostaviti procese ili unaprijediti kvalitetu usluge građanima. Neće svaka ideja biti provediva, ali kultura razmišljanja i odgovornosti mora postati jednako važna kao i izvršavanje radnih zadataka.

Jer ako netko smatra da njegov posao završava onoga trenutka kada ispuni minimalni opis radnog mjesta, bez ikakve želje da razmišlja, predlaže i doprinosi zajednici, onda se moramo zapitati treba li takav pristup uopće imati mjesto u javnim službama.

Paradoksalno, u takvom slučaju umjetna inteligencija mogla bi odraditi isti posao, možda čak i bolje. AI će analizirati podatke, prepoznati obrasce, upozoriti na rizike i ponuditi prijedloge za poboljšanje. Ako čovjek ne želi koristiti ono što ga razlikuje od stroja – razum, iskustvo, empatiju, odgovornost i sposobnost promišljanja – tada se sam svodi na izvršitelja kojeg tehnologija vrlo lako može zamijeniti.

Ljudi nisu plaćeni samo da izvršavaju zadatke. Plaćeni su da svojim znanjem, iskustvom i odgovornošću ostave sustav boljim nego što su ga zatekli.

Nažalost, danas nas sve češće prati jedna rečenica koja najbolje opisuje stanje društva:

"Bože sačuvaj."

To više nije usputna uzrečica. To je dijagnoza društva koje je odgovornost zamijenilo birokracijom, inicijativu pasivnošću, a promišljanje navikom da se uvijek može reći:

"Ja sam samo radio svoj posao."

A možda je upravo u toj rečenici skriven najveći problem našeg vremena.

Jer društvo ne propada zato što ljudi ne rade.

Društvo propada onda kada ljudi prestanu razmišljati dok rade.

I zato više nije dovoljno samo raditi svoj posao.

Vrijeme je da ga počnemo raditi odgovorno.