21. stoljeće omogućilo je puno toga, a onemogućilo još više

Da ne idemo u povijesti knock out, konkretno ćemo se osvrnuti na svijet oko sebe. Sad. 

Promjene u puno smjerova. Uspješno ili manje uspješno. No, pitanje je tko uspješno ili neuspješno potencira promjene. Je li to društvo ili pojedinac? Jer prvo spomenuto ima neku općenitu svrhu a drugo spomenuto može pojedinačno gledati na tu svrhu. U zadnje vrijeme čak postavljamo pitanja, je li stvarno ponekad netko ima takvu težinu da nešto može mijenjati bez obzira na tradiciju ili ono što je uvriježeno kao takvo? Tko postavlja stvari oko nas? Vjerojatno oni koji nas vode kao cjelinu.

Teško je sad razlučiti je li uopće opcija da netko može samo tako nešto mijenjati. Je li to pravi aktivizam ili nešto drugo?

Platon je govorio da se napredak postiže proporcionalno pruženom otporu. I evo nam odgovora na sve. Pretjeranog napretka nema. Razlog je možda u tome da je otpor postao  stav pojedinca, prema vlastitim premišljanjima, kako bi trebao svijet funkcionirati. Opće dobro datira od vremena spomenutog Platona i teško da bi se maknulo iz tog vremena da nije bilo kvalitetnog otpora. 

Otpor je uspješan ako daje rješenje a ako još više proširuje problem, onda ne govorimo o napretku već o nazadovanju. 

Nekih pedesetak godina pretpostavio bi aktualni šušur u Gradu. Jer upravo je on izazvan reagiranjem pojedinca i moći da uopće dođe u centar pažnje. 

I na kraju ono drugo iz naslova. 21. stoljeće, svojom širinom mogućnosti,  je onemogućilo da mi onemogućimo granice ljudske gluposti koja ponekad ruši granice ozbiljnosti onih koji nikako ne bi trebali biti percipirani tako.