Nova kolumna Suzi Sokol: Tko preživi, pričat će…

A nije da je podne, dapače, prve su večernje ure. S radija, kao da zna, krenula pjesmica „Vruće li je Bože moj, niz leđa mi klizi znoj“(pamtljivo zar ne) nekad megapopularnih mladića iz Tutti frutti banda. Na kraju krajeva i nekad je bilo vruće, samo smo bili mlađi pa nam ništa nije smetalo.

Dakle, čekala sam te nešto „hladnije“ ure (koja ironija) kako bih pošla javit se tati. Noge teške i osjećaj da hodam čitavu vječnost, a tek do stanice došla. Obično bar netko čeka autobus, ovoga puta nitko (svi se zavukli pod klime). Frizura – kopča ili štogod, samo da je kosa, koju tako ljubomorno ne dam šišati i „puštam“ (jer što nekom u dva mjeseca naraste, meni od rođenja deboto ista) – podignuta jer je – vruće.

Gledam dolazi li veliki žuti kad ničim izazvan, zaustavi se automobil. Kaže gospođa, „Treba li vam prijevoz?“(rekla je i dokle ide, ali ne mogu se sjetit - prevruće je). Dragu mladu gospođu poznam dovoljno da mogu sjesti u auto, a zahvalno i sjedam i kažem - do Kuneja ću pa do tate i nona - na Boninovo. Dvije tri rečenice smo prozborile, taman da stignemo do moje poste, ona sa sendvičem – kaže, ovo mi je objed, pomislila sam, možda i večera jer slutim kako obaveza ima preko glave, a ja već u svojim mislima, ali beskrajno zahvalna na toj tako maloj, a za mene ogromnoj gesti. Jer, ipak sam stigla komotno i bez guranja po velikom žutom.

Inače, upravo u tim velikim žutim, našim svakodnevnim prijevoznim rješenjima, redoviti sam putnik i zato sam itekako zahvalna na ovom ničim izazvanom trenutku koji mi je olakšao puno toga te sam bar u jednom smjeru izbjegla guranje, stajanje i one već spomenute dodatne kapi znoja u klimatiziranom autobusu. (To je tek fascinantno, morate priznati)

U svakom slučaju...vruće, vruće, vruće. Kaže moja susjeda „tko preživi, pričat će“...A valjda ćemo preživjeti, no da je pakleno...pakleno je.  

U povratku već se polako počeo mrak spuštati, onako nježno, okračao je dan i to primjetno. Pogađate, gužva u autobusu, svi pušu, a u tom nekom vrućem oblaku i ne obadaš ljude (na žalost) pa se dragoj čeljadi javiš tek kad izlaziš iako su sve vrijeme bili deboto kraj tebe. Kaže jedna gospođa, onako u prolazu kako nema snage poć na more, a ni djeci se više ne da – vruće im je. Pokušavam dozvati sjećanje, a na svu sreću, još uvijek se sjećam i na svu sreću, imam se čega sjećati...i pitam se kako je to bilo kad sam ja bila tih njihovih mladih, nježnih godina. One najmanje ipak su provedene uz roditelje, barku susjeda, obitelji koje bi se okupile i zajednički otplovile na Daksu (pisala sam vam o tome), kupanje po najvećem zvizdanu, ma što kupanje, toćanje dok ne pomodriš. 

U onim nekim mladalačkim godinama i kupanje je poprimilo neku novu dimenziju, pa su plaže postale i mjesta druženja, igara, ali i pogleda, mjesta slobodnih i neopterećenih susreta tako da nije ni bilo važno je li vruće, prevruće ili nije. Važno je bilo poć i biti zajedno, družiti se... to je bilo važno. A je li bilo vruće? Bilo je...Ooo, itekako je bilo vruće, znao bi zapuhat onaj fen koji bi pržio kožu i svakim udahom kao da si ostajao – bez daha. 

Trebam li reć kako tada nije bilo klimatizacijskih uređaja, malo ko je i ventilator imao...ma ni moskari se nisu duperali vele. Puhali smo na vrućinu, tražili hlad (ili ne – jer na kraju ljeta smo bili ko garbun crni), večeri provodili na zidiću ispred kuće, mladi na jednu, a oni nešto stariji na drugu bandu i sve je odzvanjalo i od nas i od njih, a da nikome ne smeta. I da, nismo razmišljali o tome što obuć, što doma to i vanka. Rekla bi moja mama – „blaženo ljeto, majko siromaha“ pa je sve suho za po ure bilo da imaš jednu ili dvije promjene. 

A da je vruće - vruće je.

Adio vam!