Mora bit da se kod mnogih u posljednje vrijeme budi nostalgija, opet ću reći, ne za vremenima kao takvima već za osjećajem koji su nam ta proživljena vremena pružala.
Primjećujem brojne objave o tome kako smo živjeli, igrali se, odrastali, bez čega jesmo, a bez čega nikako nismo mogli. Naravno da ono zbog čega smo mogli je očekivano jer nije bilo ni vele izbora, ali zato su neke stvari bile neizbježne, a one...e one su vam neprocjenjive i teško ih, tj. nikako, ne možete naručiti...nema aplikacije za takvo nešto.
I naravno da su te sitnice bez kojih nismo mogli, uglavnom uvijek oni poznati „okidači“ koji nam istovremeno izmame osmijeh na lice i suzu u oku. A nekad i jedno i drugo u istom trenutku.
Osobno, vrlo često imam takve epizode, ali valjda je to tako kada neke brojke ozbiljno priprijete. Ovo ozbiljno nemojte uopće ozbiljno shvatiti jer isključivo je na nama kako ćemo prihvatiti taj neobičan životni trenutak u kojem postaješ svjestan kako su godine ipak stvarnost, a ono što je duboko u nama i što nas na neki način drži „budnima“ je svjesnost o onome što je bilo i kako je bilo, a bilo je...dobro i to ne dobar (3), nego baš dobro...Zašto? Pa bili smo mladi, ajde dobro, mlađi (ljepše zvuči).
Često se sjetim kako sam na neke godine, pa čak ne ni ove u kojima sam i sama sada, već neke puno, puno manje, gledala skoro pa s podsmjehom, kao da nikada neće biti moje. A stigle su i moje su i ustvari sada sam sretna što su tu. Ono što mi se sada neprestano, baš poput filma, vrti pred očima i ono što čujem u sebi riječi su koje sam tada smatrala nevažnima...Tada naravno da jesam, jer tko u tim divnim mladim godinama, kada si prepun snage, volje, želje, tko uopće misli o tome da će nekad zatrebati ruku za ustati, pomoć, riječ za utjehu. Ne, o tome se tada nije mislilo i ne misli se. Život ima neke drugačije priče i putanje pa u trenutku kada nevjerojatno brzo stignemo u godine koje već imaju onaj predznak – za poštivanje, trebamo biti sretni što smo uopće tu. Da, sretni, jer mnogi nisu - ma koliko se trudili, nisu uspjeli. Jednostavno nisu, a htjeli su...
I onda, u nekim žutim minutama zaključimo kako nešto nismo dobro ili savršeno napravili i zatvorimo vrata sreći. Najgora moguća stvar, jer dobro su govorili stari, sreću ne treba čekati, nju ionako čine male stvari, ali jednostavno u svemu oko nas malo je toga što je savršeno. Ali zato možemo u svakom našem trenutku pronaći ono najbolje i u tome uživati. E, a to je tek umjetnost. Zdravlje? Ah, tko o tome misli, a ustvari trebalo bi jer je to sve. Vrijeme vratiti ne možemo i zato ovo koje imamo i u kojem jesmo trebamo provesti s dobrim, dragim, našim ljudima, ljudima koji nas ispunjavaju i pružaju smisao ovom našem trenutku. Kažu da su sretni oni koji imaju zdravlje, dobre ljude oko sebe i mogućnost za još uvijek dozvati mamu, tatu...Znam koliko bih sama bila sretna da mogu moje drage čut i vidjet, prozboriti još koju...bar još jednom. A onda još jednom i još jednom...
Zanimljivo je kako u tim nekim mlađim godinama mislimo kako ima vremena za sve, ali ..život nema pauzu, on ide, nemilosrdno i samouvjereno. Ljutimo se, nerviramo i svađamo misleći kako ćemo tako osvijestiti ili na neki način kazniti one koji su nas povrijedili. Pogađate? Nećemo, samo ćemo povrijediti sebe, najviše sebe.
I zato se trebamo smijati, voljeti, praštati i shvatiti kako nikakve brojke tj. godine nisu i ne bi smjele biti prepreka za novi početak, novu ljubav, promjenu, neki novi rast i napredak - nikakve. Razumljivo, svako vrijeme nosi svoje i svako vrijeme ima i dobre i one malo manje dobre strane. Na nama je prihvatiti ih i suočiti se s njima ili se prepustiti da nas život ponese poput rijeke što nažalost, najčešće i radimo. Preživljavamo, a trebali bismo živjeti punim plućima ako je moguće.
Adio vam!
_thumb.jpg)
