Nova kolumna Suzi Sokol: Sve je to jedan veliki obiteljski album...

Ujutro ugodno, poslijepodne vruće, a predvečer, zadimila bura pa je osjećaj postao više zimski nego proljetni no to je tako valjda normalno za ovo doba godine. Ali što je najvažnije, onaj nazovimo ga, zimski dio, jako brzo prođe, proleti.

I tako sam, baš kad je taj buroviti dio bio, a govorim o prošlom tjednu i zadnjem travanjskom danu, odlučila zaletit se do Pošte, obavit što imam i doma, u sigurnost i ugodu. Naravno da sam izletila u tunici koja je bila sve samo ne dostatna za osjećat se ugodno pa sam ubrzala korak ne bi li se ugrijala. Znate što, nije baš bilo uspješno. Skalavajući se Bulevarom, adio, adio pa opet adio...Kako je to ustvari lijepo i tako potrebno. U jednom trenutku ugledam poznanicu, ide iz spenze, nakrcana kako samo mi to znamo, ali...osmijeh na licu i u prolazu (jer treba spenzu nositi) dobaci mi...uvijek me rasplačeš, uvijek, ali onako - lijepo...

Shvatila sam...uspomene su čudo, uspomene su naime sve, čista emocija, uspomene su ono što vam nitko, ali nitko ne može oduzeti i uspomene su ono čemu se uvijek možete vratiti. Po tko zna koji put kažem, ne vraćati se u neka daleka vremena, ne doslovno, ali da vratiti se u sjećanje u kojem je smješteno toliko toga lijepoga što, kako kaže draga poznanica, Lapađanka, izazove i suze bilo da je riječ o lijepome (uglavnom je to tako) ili o onome malo manje lijepom, ali i to je dio života. 

Jutros opet (dakle ovu kolumnu pišem s prekidima – nije uvijek jednak osjećaj i trenutak, to dobro znate i sami - nekad vas ponese, a nekad je jednostavno tišina u vama i prsti miruju, nikako da uhvate ritam tipkovnice, ali na svu sreću, još uvijek se vrate na taj put), dakle opet sam krenula ne u nepoznato nego kako volim reć, javit se tati koji, uvjerena sam, sve ovo, iako nije odavno tu, vidi, zna i osjeća, javit mu se i reć mu da pripazi na mamu, ali i na mene...I dok sam tako stajala na stanici (odluka je pala, idem autobusom, vraćam se pješke...i tako je i bilo), s druge strane puta maše mi jedna draga gospođa. Išla je na misu, ali je došla minut javit se i reć mi kako svaku kolumnu pročita, kako se uz njih vrati u neka vremena kad je moj tata svirao na Ponti od žala i kako sam, iako dosta mlađa, i ja zadržala taj osjećaj i te vrijednosti. U dragoj je gospođi puno poezije i proze, ali kad je rekla...žao mi je ove mladosti, ne znaju što je bilo i kako je bilo, nemaju se čega sjećat..., u sebi sam dodala...da, život prolazi i ne prašta greške, ali baš nijednu...I zato me ne čudi kada kažu kako im sjećanja dozovu suze, ne čudi me kad mi kažu da sam stara duša (dodajem u neka doba i ne samo duša, ali dobro), ne čudi me ništa...

Nekako mi se čini kao da ovaj cijeli skup sjećanja koja su se smjestila i smještaju se u naše male razgovore (doduše bez tona ili barem ne onog koji u tonove spada - ali, složit ćete se, nekad je i bez tog prepoznatljivog tona puno više toga izrečeno) o muzici u Lapadu, Uvali, na Babinom kuku, u Gradu, o djeci na ulicama, djeci bez mobitela, djeci koja su bila djeca i upravo tako se ponašala, malim, a opet tako velikim trenucima koje smo gradili...dakle, čini mi se da je to sve smješteno u jedan veliki, ogroman, ali naš obiteljski album.

Upravo to, obiteljski album jer ako se ovih sličica sjećamo i vi i ja, ako se prepoznajemo u brojnim zapisanim trenutcima, ako nas ovi redovi vraćaju u neke, samo naše male memorabilije, onda je i više nego jasno kako su i ti trenutci na neki način fotografije snimljene savršenim, najsofisticiranijim aparatom, onim u nama. Ponekad nije u funkciji, nekad je opet savršen, a nekad, nekad u potpunosti zakaže...ali onda su drugi tu, vi, ja, oni...svi koji mogu nadomjestiti iznenadnu prazninu ili izblijedjelu fotografiju u našim sjećanjima. 

Adio vam!