Početak studenog osim što je napravio onaj „vremenski“, a pri tom mislim na vremenske uvjete, dakle vremenski odmak od topline koja nas je nekako uljuljkala i rez koji govori kako je ipak vrijeme za neko drugo „vrijeme“, učinio je i da se osjećamo nekako sjetno, svatko sa svojom slikom ispred sebe, svatko u svojim mislima, svatko u svojim sjećanjima...
Iako je sve to iza nas i naš razgovor je već krenuo velikim koracima naprijed, ne mogu, a ne osvrnuti se na činjenicu iz naslova. A i sam naslov je pjesma (od koje, usput rečeno niti mogu niti želim pobjeći) i to ne bilo koja, velika „Romanca“ i jedinstveni Oliver. Da, u pjesmama često pronalazimo sebe, ali i trenutke u kojima se nađemo, htjeli ili ne htjeli. Naravno da o tome mogu najviše iz osobnog iskustva, a ono mi govori kako je u pjesmama često smješten život, nekad moj, nekad vaš, uvijek nečiji...
Baš ih je puno bivših, puno, previše... Kažu mi kako je i to dio života. I znam da jest, ali ponekad je jako teško oteti se tom nekom osjećaju kako sve ipak prebrzo prolazi i koliko nas bole ti odlasci. A bole...
No, u ove i ovakve dane (iako u mom slučaju i puno češće), misli nekontrolirano odlaze, lete u one najljepše trenutke provedene zajedno, bilo da je riječ o obitelji ili prijateljima. Ono što mi je nevjerojatno jest da se svi ti divni trenutci pojavljuju i u snovima. Ovih dana jako puno sanjam i to one vrlo „stvarne“ snove koji vas onda prate kroz dan ili dane. Toliko mi je nekih zajedničkih trenutaka s mojim dragim ljudima proletjelo kroz glavu da se ne mogu ni sama načuditi. K tome, i ovo hladnije vrijeme (dok pišem baš je zahladilo i baš je vrijeme za stat doma što mi naravno nije nimalo mrsko).
Sinoć sam odlučila - vrijeme je za palačinke. Doma nas je malo, znate onu spala knjiga na dva slova, otprilike, ali bez obzira na to, odlučila sam i krenula. Odmah me obuzeo onaj osjećaj...ko nekad. Znate ono kad je kuća puna, vrijeme vanka najbolje za stat doma pa se izmišlja što spravljati (i onda se pravimo kako ne znamo od čega vaga pokazuje nemile brojke). Ali dobro, sada se malo kontroliram, bar to mogu reći.
Ali, misli ne mogu kontrolirati, misli koje trenutačno, u hipu u sjećanje dovode osjećaj kakav je nekada bio.
Mama je imala pravu mjeru za napravit one debele, žute (domaća jaja) palačinke. Ali (ovoga puta ih ima malo više), naravno da bismo tu mjeru poremetili. Pitate se kako? E, dok ih je ona činila, s pjatina su nestajale i nikako da se stvori neka „kritična masa“ koja bi mogla na trpezu.
A ima još jedna..ona prva zalijepljena i „slomljena“ bila je moja. Hrpica na pjatu, cukar po njoj i užitak samo takav. Naravno, nakon što sam se par puta razočarala jer se prva palačinka nije „slomila“, Mama bi namjerno slomila tu prvu kako bih mogla uživati u nekoj neispisanoj tradiciji.
Marmelada i kiselo vrhnje s cukarom (onda kad je to postalo dostupno). To su bile varijante koje smo redovito imali na repertoaru. Ne bi se vele okrenule, a i kako kad su nestajale dok su se pravile. Pa ipak, to nikome nije smetalo ni Mami, a kasnije ni meni. Bilo je važno da se osjeti toplina u kući, miris koji je opijao i osjećaj da smo zajedno.
Ne znam ima li ljepšeg osjećaja?!...A upravo takav bio je sinoć. Možda ipak ne baš u potpunosti takav jer...“puno njih je bivši“, ali bar nakratko je taj poznati miris palačinaka i ono što se nije promijenilo (nestanak s pjatina u roku od ODMAH) prizvao u sjećanje nevjerojatne slike. Imala sam osjećaj kao da će sad iza kantuna doći moji dragi ljudi i sa smijehom popratiti „nestanak“ dragocjenosti s pjata. Imala sam osjećaj..
Znam - sve ovo napisano jednostavno vam izgleda, jednostavno i jest, ali zar nije najveća ljepota u jednostavnosti?
„Ostaju mi samo uspomene davne, virujuć da koja još će živit za me“
Adio vam!
_thumb.jpg)
