Neki dan u prolazu, ja iz butige, a draga gospođa u potrazi za opremom, kaže sin je aktivan, nogomet, košarka, plivanje...obveza koliko hoćeš, treba to stizati, a nije jednostavno.
Meni odmah upitnici iznad glave, toliko sporta, kako stiže?! Ma mladi su to ljudi, mogu oni puno i još više. Ali (nekako mi je prebrzo ovoga puta došao), uz toliko aktivnosti nekako je uobičajeno da postoji i neki razlog.
Nastavlja draga gospođa, ma znate, kaže ona meni, nije da ga nema, voli jesti. I nije u pitanju samo slatko na što odmah promislimo...Ono što je rekla ujedno je i naslov kolumne i to mi je tako dobro zazvučalo da sam trenutačno „posudila“ i naravno primijenila i na sebe. Dakle, „nije to što volim slatko, nego što slatko jedem“...Predobro je zazvučalo, a smijeh koji se prosuo nakon izgovorenih riječi samo je potvrdio izgovorene riječi (barem u mom slučaju). Nastavila sam put prema doma, a iako punih ruku s težinom koja odgovara umjerenom treningu s utezima (vjerujte na riječ) nisam se prestajala smijati. Tako mi je zgodno zazvonila ta rečenica jer priznajte, kad se krene govoriti o kategoriji koja uključuje kilograme, skoro uvijek promislimo na slatko. Ako me imalo poznate pa makar i samo preko ovih napisa koje dijelimo, onda znate koliko volim slatko s naglaskom na vitamin Č. Ma što volim, obožavam... Prije no što nastavim o tom fenomenu slatkog papanja, reći ću kako se znamo i poznamo i bez napisa, jer dijete sam Grada, a i Vi ste i dovoljno je da se dva, tri puta sretnemo u điru, butizi, autobusu pa da ostvarimo one lijepe užance pozdravljanja, a onda i onih malih usputnih upita, kenova, adio...Više nam i nije potrebno ili bolje rečeno, to je dovoljno da nam uljepša dan.
A sad...slatko. Ili možda slatko jesti. Nisam nikada bila ono što se zna reć zlohrana, ni kao mala, što je bilo vidljivo pa su me u Sustjepanu, gdje sam se rodila i učinila prve korake, znali zvat „debela“, ali nekako, nije to bilo grubo ili bar to tako nisam shvaćala. Zbilja sam bila okruglica (volim kad krenem s deminutivima, pogotovo prema sebi), ali, ruku na srce i jela sam sve što se našlo na trpezi, od nonovog graha do ribe koju bi tata uhitio, a mama spravila na najbolji način...najbolji. I sve je bilo tako slatko. Još tada, u meni tako dragom Sustjepanu, naučila sam kako treba pojest sve što je na pjatu. Bilo je to vrijeme kad se ništa nije bacalo, kad se vele nije imalo, ali i vrijeme kad se to što se imalo jelo u gustu...slatko. Kad već stalno spominjem tu riječ - slatko, onda bi bilo dobro i pripomenuti kako je najslađe slatko u ta neka moja mala i mlada vremena, bila feta kruha (ona poznata uska kako smo je zvali), na njoj domaća mast, a gore cukar. Ne čokolada, bomboni, ne razno razne torte s kojekakvim kremama koje nose teško izgovorljiva imena, već jednostavna feta kruha, mast i cukar.
Naravno da to nije bilo jedino slatko, bilo je tu i onih žutih krema o kojima sam pisala prije (a koje bi mi pojeo brat ako bi ostale do jutra), a kad baš ništa nije bilo, bio je zavajun, divan, pjenast, sladak i ljekovit (sve „bole“ bi nestale kad bi se pojeo). Ali, vratimo se mi na ono iz naslova...jasno i kratko - jesti slatko. A kad se slatko jede, kad smo zajedno oko trpeze (ili smo barem bili), nije ni čudno da onda u neka doba bez obzira na godine, dakle bili mladi ili tek nešto stariji (a o godinama smo sve rekli u prošloj kolumni) dođemo u fazu da nam treba i ono s početka priče, nogomet, košarka, plivanje ili u mom slučaju vježbanje. E da, taj gust, to uživanje u hrani u neka doba dođe na naplatu i onda htjeli ne htjeli moramo se pokrenuti, a što se mora nije teško. A što reći kad je ono iz naslova, opet naglašavam u mom slučaju, tako točno i da...volim slatko, ali još i više...slatko jedem.
Adio vam!
.jpg)
2_thumb.png)
