Nova kolumna Suzi Sokol: „Nama tako malo treba...“

Iako sam mislila kako će biti teže no što jest (da, moram priznat kako mi se nekada učini kako će papir ostati prazan) jer dosta mojih sjećanja s vremenom postane (bar sam tako mislila) isključivo moj mali vremeplov, vi me svaki put i iznova razuvjerite i uvjerite kako u svakom mom, ima poprilično i vaših uspomena. Moglo bi se pričati i pisati koliko god želite, unedogled što bi rekli neki. No ponekad, ali samo ponekad, ostanem u vremenu u kojem jesmo i u kojem je puno više onih nažalost, negativnih trenutaka kao i onih koji u nama izazivaju nevjerojatan revolt, gdje je milijun pitanja na koja malo tko može dati odgovor ili barem onaj koji bi udovoljio velikoj većini. I upravo ovaj tekst, ova kolumna, na tragu je tog aktualnog trenutka. ...Nama tako malo treba...i upravo je tako, samo toga nerijetko nismo svjesni ili nešto još gore, ono što imamo uzimamo zdravo za gotovo, a ne bismo smjeli.

I sad se vjerojatno pitate zašto sam krenula u tom smjeru?! Pa baš zato što nam tako malo treba. Imamo toliko toga da nam je i previše i u tom silnom „imanju“ (jer imamo za obuć se, pojest, popit, imamo čak i ono što nam nije neophodno - uglavnom...imamo), izgubili smo (ne namjerno, to nikako) onaj osjećaj koji nas osvješćuje, o tome kako mnogi nemaju ni toliko, ni osnovno, jednostavno nemaju. Znate, kako naša djeca odrastaju, polako, ali sigurno mi prestajemo biti djeca jer je to prirodno i očekuje se od nas, stižu nas odgovornosti i sve ono što su nama naši prenijeli u sličnom prirodnom slijedu (iako, najgore je kad uistinu više nismo nečija djeca i nemamo kome reć, mama...tata – to je najgore i najteže). 

U ovom modernom, naprednom, ali galopirajućem trenutku neizmjerno nam je važno da su nam djeca odlična u školi (s naglaskom na tu čarobnu riječ – odličan), da su na brojnim aktivnostima, od učenja stranih jezika preko umjetničkih afiniteta do neizbježnog sporta, da se daju više no što mogu i da nemaju skoro nimalo ili vrlo malo tzv.praznog hoda koji bi ih mogao uputiti na neke krive pute. Neizmjerno nam je važno znati da će prosjek ocjena odgovarati upisnim zahtjevima za srednju školu, kasnije fakultet. Neizmjerno nam je važno da odrastaju na način koji nama odgovara. I da se razumijemo, sve su to pravi puti, sve su to samo najbolje želje. Ali, upravo slijedom takvih razmišljanja, zaboravljamo koliko ustvari imamo i koliko njima dajemo, zaboravljamo koliko su sretni što imaju nas koji će ih usmjeriti ili barem pokušati usmjeriti, zaboravljamo kako to nemaju svi i kako tu, negdje pored nas, ima i onih koji trebaju pomoć kako bi mogli koračati, kako tu pored nas rastu djeca koja nemaju kome reći mama ili tata, djeca koja bi jednako tako željela rasti uz mogućnosti koje su na svakom koraku. Zaboravljamo, a ne bismo smjeli. Ali znate što, ne zaboravljaju svi, ima i onih koji bez obzira na sve što ih možda ili zasigurno muči, a svakoga nešto muči, bez obzira na život koji donosi i sunce i kišu i to ne samo kao vremensku prognozu, bez obzira na onu danas jesi, sutra nisi, dakle onih koji na svu sreću uvijek vide puno dalje, uvijek žele puno više i redovito daju najviše – koliko mogu. A to što mogu, kako je netko neki dan lijepo rekao, to dobro samo raste i privlači još dobra. I upravo takvi ljudi kojih nema vele (ne broje se u stotinama vjerujte), upravo ta balica ljudi s velikim srcem čini čuda i potvrđuje onu s početka, kako tako malo treba, ali -TREBA. 

Adio vam!