Barkarioli su u vama, nama, probudili neka posebna sjećanja. Ne mogu reć da nisam očekivala reakciju, ali nisam ni slutila da bi vas baš ovakvo jedno sjećanje moglo u tolikoj mjeri vratiti u samo vama drage dane
I baš mi je drago jer sam čula i neka vaša sjećanja (kojih je čak i puno više od mojih) i jer sam na neki način produbila svoje znanje i nadogradila ono što sam imala, a što mi je ispričano kroz sjećanja mojih roditelja. Ono što mi je predivno jest činjenica da u svima vama i dalje živi Dubrovnik kakav smo znali i poznavali. I ne treba se ljutiti na ta naša sjećanja. Ona su tu kako bi možda isprovocirala u nekim novim generacijama želju da se neke od tih situacija i događanja (vjerovali ili ne) možda i vrate, oživotvore, a sve kako bi Grad kakav poznajemo mi, možda i njima pa i onima koji će tek doći donio onu staru (patinom prekrivenu), a opet novu vrijednost.
Neki će reć, moramo ići naprijed, neka su nova vremena...i jesu, ali...to ne znači da se baš sve što je bilo treba i mora zaboraviti. I to ne znači da je sada sve bolje jer ...nije. Skoro pa mogu reći onu „pod moralnom i krivičnom odgovornošću“...jer kada proživiš neko vrijeme i osjetiš sve ljepote koje je imalo u sebi kao i kad se sjetiš te silne količine osmjeha koji su bili oko nas i u nama, u onima koji su dolazili u Grad i iz njega odlazili sretni, vraćali mu se i tražili ponovno taj osjećaj – sreće, onda shvatiš da je tada u ta neka naša vremena itekako bilo lijepo i toplo i živo i ljudskije. A idemo li naprijed, baš i ne znam... Nisam ostala začahurena u nekim osamdesetima ili kad je djetinjstvo u pitanju i dalje, (uživam i u nekim novim blagodatima poput svih oko nas), ali jednostavno, vidim i čujem kako mnogima nedostaje ono nešto u svemu što nas okružuje.
Evo jedne aktualno – nostalgične...Ovih dana u mene doma ne fermavaju radovi, znate ono kad zakaže sustav... e upravo to. A kad zakaže sustav onda traži meštra i uzmi sve u svoje ruke jer drukčije se ne može, a živjeti se mora. Dakle, radovi tutta forza, ali meštar – čovjek. I to treba naglasiti. I opet kažem na žalost treba naglasiti... jer zar nije čudno da moramo isticati da je netko čovjek, zar to ne bi trebalo se podrazumijevati? Bi, ali nije tako. Dakle, radovi i sve što uz njih ide, a vjerujem da vam je itekako poznato jer bar jednom, ako ne i više puta svi smo bili u nekim radovima, pukla cijev, otišlo ovo, pa ono i tako u nedogled ili u krug kako god hoćete... A nakon svakog dana uistinu vrijednog rada, čovjek sjedne, popije i više no zasluženo piće i prozbori koju s nama. I onda jednostavno htjeli mi to ili ne, bili generacijski povezani ili u potpunom raskoraku i jazu, shvatimo kako je tako teško pronaći čovjeka u moru ljudi.
Zaboravili smo biti zadovoljni s onim što imamo, kaže meštar pa dodaje...telefoni na rate, uzimaju se samo oni najbolji jer kako drukčije prikazati svoj život na toj mreži svih mreža, kako bez tog pametnog i skupog telefona biti sveprisutan? Nikako..., ali, dodaje on, no to nas nije usrećilo pa kupujemo i dalje i skuplje i na rate (opet) i tako u krug, a zadovoljstva sve manje i manje.
I čovjek je potpuno u pravu. Život smo smjestili na društvene mreže, a društvo izgubili. Vidljivost i prepoznatljivost u tom nekom začaranom svijetu draža nam je od lijepe riječi, osmijeha (na kojem gotovo da inzistiram), razgovora i vremena, vremena koje je od svega možda i najdragocjenija stavka u svemu oko nas. Toliko je sve prolazno, a mi nikako da shvatimo kako voljeti i sebe i život koji imamo (a koji je usput rečeno – divan). I možda bi baš zato one vrijednosti s početka priče ako se potrudimo, mogle ponovno biti dijelom ovog našeg, lijepog, dragog i tako posebnog Grada. Uzimamo ga zdravo za gotovo, kao da je sve ovo što smo naslijedili potpuno „normalno“ i kao da se od nas ništa ne očekuje... A očekuje se. Očekuje se i da Ga volimo, i da s njim dišemo, da Ga čuvamo i da u njemu budu ljudi koji neće hodati pognute glave (gledajući ne u pod već u život mimo života i društvo mimo društva), ljudi koji će se smijati, razgovarati, družiti, ljudi koji će u svakom trenutku biti sretni što su baš oni - ljudi ovoga Grada. (Ne zamjerite, ali ovaj Grad baš volim...)
Adio vam!