Možete li zamisliti da danas sate i sate provedete nad knjigama, enciklopedijama (zanima me koliko uopće onih nešto mlađih i zna da takve knjige i postoje), istražujući, tražeći odgovore, učeći, upijajući sve ono što je trebalo znati?
Teško, uistinu teško zamislivo. Rijetki su još, pa čak i generacije bliske mi, koji će uzeti knjigu i s radošću joj se prepustiti i dozvoliti da nas povede na putovanje kojem nema premca.
No dobro, svako vrijeme nosi svoje, knjige koje su se nekad kradom čitale, palile, zabranjivale, a oni koji čitaju proglašavani najvećim neprijateljima, danas doživljavaju neku sasvim drugačiju priču, nestaju, smetaju...(više ne služe ni kao ukras na polici, znate ono red zlatnih, red plavih, red crvenih... estetike radi).
Kažu (neki), što će nam knjige, pa sve imamo na mreži svih mreža...Imamo, imamo. Ma je meni još uvijek draže osjetit knjigu u ruci, ma i bilo kakvu drugu „analognu“ tvorevinu koju mogu držat u rukama, listat, pročitat, vratit se na tekst i zapisat nešto pored pa makar i neku ludost koja ti je pala na pamet, a ne želiš je zaboravit (što je vrlo lako moguće). Ne znam kako vi, ali ja još uvijek imam i bilježnice s ričetama. Nekako su mi draže od onih foldera smještenih u memoriju laptopa. I baš se nekako ovih dana spremam početi prepisivati ričete (po tko zna koji put) u novu bilježnicu.
Prvi korak je napravljen, kupljena je nova bilježnica. Modra, na prvi pogled kao ukoričena knjiga, debela, prepuna praznih listova koji samo čekaju da se na njih smjeste uredno (uglavnom) napisane ričete. Upravo je gledam kako lijepo leži na polici i čeka moj pravi trenutak.
Neće biti prva u koju sam (ću) prepisati ričete, a hoće li biti posljednja, to je tek za vidjeti. Svaka od inih bilježnica, a vjerujte, bilo ih je puno, u početku je bila uredna, lijepa, ričete napisane onim spominjanim rukopisom iz prošlotjedne kolumne, a uz svaku ričetu natuknica, jedna riječ ili neki znak koji me vodi do osobe čija je ričeta izvorno. Nekako mi je to uvijek bilo važno, kao svojevrsna poveznica, ali i trenutak kada se sjetiš drage osobe (jer uvijek su drage osobe one koje s tobom dijele te tako važne osobne, životne podatke poput ričeta).
U svakoj novoj bilježnici redovito se dodavala i pokoja nova ričeta, doduše bilo je tu i papira s naškrabanim zapisom koji se negdje pisao velikom brzinom, a sve kako se ne bi izgubila ta divna tradicija, neki bi rekli, prenešena s koljena na koljeno. Još uvijek imam i one u kojima nema mjera, bar ne onih na kakve smo navikli kada su ričete u pitanju, nema grama, dekagrama, mililitara i slično. Sve je, što bi rekli „odokativno“ i sve je baš onako kako treba biti. A u svakoj, pogotovo takvoj ričeti, mirisi, sjećanja, trenutci kada se spravljalo, mijesilo, kuhalo.
Tu je kruh none Mike, Mamin brodet i Njena najbolja orahnjača, roščići koji su samo njoj ispadali savršeni, a tek ričeta za prikle – e to je posebna priča, i uvijek ću reći, nitko nije pravio tako dobre prikle, a bile su odlične kako su mi pričali čak i one koje je u zoru napravila za odnijet na posao i u polumraku svitanja posula paprom umjesto kanjelom (pojele su se sve).
Sve sam ja to uredno gledala, upijala i zapisivala pa opet prepisivala, a iako bi s duperanjem stranice nekako promijenile boju, dobile žutilo koje mi nije nikada smetalo (imalo je dušu), s vremenom bi listovi se počeli otkidati i tada bi došla nova bilježnica poput ove koja čeka svoj red. Na svu sreću, imam i Njezine bilježnice i u njima ričete, ali i nešto važnije, Njen rukopis koji me uvijek vrati...
Da, opet ću prepisati ričete, i da, dobit će novo ruho, ali nikada, baš nikada neće izgubiti ono najvažnije, ljubav, uspomene, sjećanja na drage ljude i trenutke koji ne mogu nestati bez obzira koliko bilježnica promijenili.
Adio vam!
.jpg)
