Prošlo je sedam mjeseci, sedam dugih mjeseci, a ja i dalje u škrabicama pored postelje tražim zapise, misli, bilježnice pune nekih samo Njenih tako neobično lijepo ispisanih rečenica. Voljela je pisati, čitati (pročitala je sve knjige koje se nalaze u maloj knjižnici na Unijama, tom dragom otoku mojih ljetnih malenih i mladenačkih dana, a Njenom ishodištu i posljednjem utočištu). Listam, čitam i po tko zna koji put osvješćujem kako je bila posebna, posebna u svemu pa tako i u ovim divnim malim pisanim sličicama koje je u svakom slobodnom trenutku stvarala. Osvješćujem kako je pored svega što je prošla (a bilo je dana...) željela imati jedan sasvim svoj mali svijet. Listam stranice, okrećem papire i naletim na jedan..jedan koji je zapisala znajući koliko je ono što je zapisala važan dio naše obitelji. Ovoga puta odlučila sam upravo Njene riječi, Njenu priču, zapisanu 27. rujna 2019., donijet vam u cijelosti.
Nazvala ju je „Legenda o jednoj Šporkulji“
Građena je na škveru u Mokošici, Rijeka dubrovačka, 1987.godine. Radio ju je Niko Kravarović, fetivi Mokošan. Tildo (ovdje moram reć – Tata) je bio spreman za penziju pa je s Nikom ugovorio posao i platio barku s dvije plaće, tj. otpremninom.
Kada su ga pitali –„Kakva ti je to barka?“, on bi rekao – „nekakva šporkulja“jer je u gradnji imala više boja. Uzeo je barku i onako golu sa samo dva vesla prebacio brodom „Slavija“. Tadašnji kapetan Pasko Nadramija ju je ukrcao na Slaviju sve do Zadra gdje je prebačena na „Marinu“, tadašnju vezu za Lošinj. Komandant „Marine“ je pitao Tilda kakva mu je to barka bez pajula i bez konopa pa je naredio mornarima da mu daju smotak konopa. Tako je „Šporkulja“došla do Lošinja bez kinte (džabe) i još dobila konope.
Iz Lošinja, prebacili smo je na Unije „Karlovcem“ i tada je Tildo uređuje, oprema i sam izrađuje jedan par vesala. Kako je bila dužine ispod tri metra, nije trebala registraciju, ali kad je Tildo htio mreže i dozvolu, morao je nešto smisliti pa je s onima iz Kapetanije uredio da je građena kako piše na upisu i tako, 1997. Šporkulja je upisana kao ribarska brodica i dobila broj 23 -21.
Njezine slike su pošle po cijelom svijetu, a jednom je u samo jedan dan uhvatio 52 brancina pa je dno barke bilo bijelo od ribe. Jednom zgodom bio je blizu mula s barkom i zakačio brancina, a dolazio je „Karlovac“ te su morali pričekati da Tildo izvadi brancina od pet kilograma. Naravno, i na kraju i na brodu nastao je veliki pljesak. Ovo je priča o maloj barci velikog srca.
U potpisu jednostavno, baš kakva je i bila - Pina
Ova kolumna ima svoj naziv „Rekla bih vam nešto...“ i upravo zato sam poželjela reći vam kako je to Ona radila i kako je imala u sebi puno, puno toga divnoga. Ovaj tekst i malu, ali istinitu legendu o Šporkulji otipkala je na svoju, brižno čuvanu pisaću mašinu (uvijek je imala doma mašinu i često je pisala pisma, dokumente pa tako i ovu divnu sličicu). Već nekoliko puta sam vam pričala o trenutcima koje smo zajedno proživjele, ali i o tome kako je uistinu posebna bila (iako za mene ne postoji bila—ona to i jest). I bez obzira na to koliko vam govorila, a nekad i ne govoreći rekla možda i više, uvijek, ali uvijek pronađem nešto novo, uvijek me privuče ona Njezina jednostavnost u kojoj se nalazi baš sve.
Teški su ovo dani, baš teški...za svih (prvi put bez njene rođendanske torte). Svi imamo drage ljude koji iako (fizički) nisu tu, za nas su na neki način uvijek tu i uvijek onda kad treba. Samo (još jedan način za onaj ali) što je teško prihvatiti gubitak onih najvažnijih osoba u vašim životima, a kad odu i mama i tata, to je kao da ste izgubili put do doma...i nema povratka.
I baš zato sam vam ovoga puta htjela reći nešto...ali na Njen način.
Adio vam!
.jpg)
