Skalinada, Skalinada... a ja se pitam koja joj je sudba i gdje je nada

Bilo bi to divota jer znate uvjerena sam, a vjerujem i vi, kako glazba, stara ili nova, „uvezena“ ili domaća, pop, rock, jazz, etno, itd., itd., može samo dobro učiniti, nikako loše, a slijedom takvog razmišljanja, popularna uzrečica kako je život kao pjesma itekako je jasna i opravdana. 

Da vrijeme prolazi nevjerojatnom brzinom, da nam sati prolaze kroz prste, dani i noći, tjedni, mjeseci i godine još i brže, osvjedočili smo se i bez objašnjavanja. Život te osvijesti i ponudi ti odgovore na pitanja, nerijetko i prije no što ih postaviš. A kako se sve događa nevjerojatnom brzinom, tako su promjene često tu, stvore se pored nas, a da ih nismo niti osvijestili. Jednostavno se promijenilo i nema nazad...uglavnom. Jedna predivna stvar je moći se sjećati...ali to ujedno zna biti i nekako bolno. Pamtiš kako je bilo, što se događalo, čega je bilo (u zadnje i puno više čega nije bilo)... I onda, htio ne htio, to sjećanje postane na neki način i teret. Teret koji volimo imati uza se, ali koji nas istovremeno smješta u jedno jako tužno, sjetno stanje.  

Ne znam kako vi, ali osobno se sve češće susrećem s pitanjima kako, a onda i zašto...sve češće. U vrijeme mojih i vaših odrastanja, a ruku na srce, ima od toga poprilično, u Gradu (jedinom s velikim G) u kojem su skalini bili (i jesu) neizbježan dio života, susreta, mjesto prve kafe i posljednjeg bićerina (nisam svjedočila, ali mnogi jesu) nije se uopće dovodilo u pitanje hoće li se sjest ili neće, hoće li se zastat s punim bursama od spenze, koja se usput rečeno, mogla sva nabaviti u Gradu, na Stradunu, na placi, hoće li se zastat i odmorit uz pokoju riječ sa susjedima koji su kada je riječ o ljetnim danima, umorni od zvukova, priče, smijeha, pjesme (opet sa skalina) svoju prvu kafu ispijali na funjestrama s kojih su se pružale „bandijere od života“ tiramole...Morate priznat kako je baš dobro nazvano upravo to, skoro pa posljednje svjedočanstvo da čeljadi još uvijek ima u Gradu. 

Skalini su bili i mjesto igre, naravno dok je djece bilo puno više u Gradu...Sjetite se samo na poklapa, na karata...bili su i mjesto prvih pogleda, sramežljivih držanja za ruke (kad nitko ne vidi), mjesto gdje sam sjedala s mamom uz kako sam već jednom pisala dva prstića iz Cele u rukama, jedan golubovima, jedan meni i čekala da dođu ti dragi stanovnici našeg Grada. A oni, kao da su imali antene za najslađi prstić, u trenu bi se stvorili kala mene (priznajem, bojala sam se, ali i radovala, iščekivala). Na skalinima se i pjevalo, o kako se samo pjevalo (nisu zaludu Ibričine „Skaline od sudbine“ – one to stvarno jesu). Ma, koliko bi samo priča mogli ispričati ti kameni svjedoci vremena i vremena (toka pročitat kako treba). I pri tom ne mislim samo na skaline od svetoga Vlaha, Jezuita ili Dominikanaca, nekad i oko Orlanda, nekad...Tu su silni labirinti, strme skalinade (ljeti prepune čeljadi i domaće i fureste, a zimi pusti prolazi kroz koje se, umjesto djece, igra vjetar). 

Zamislite što bi sve mogli ispričati (da mogu) ti naši skalini, koje bi to priče bile, koji romani, cijeli životi. Na skalinima je bio život, sa skalina se gledao život. 

Nisu naše skalinade (pjesma se sama nametnula) tek bilo koji skalini, nisu i nikada neće ni biti. Vraćam se na početak i potvrđujem kako se sve nevjerojatnom brzinom mijenja pa i naši skalini. A baš kao i uvijek i u svemu, neke su promjene dobre, neke ne. Ipak, voljela bih vjerovati kako su naši skalini i dalje sve ono što sam napisala, ali i kako će nekoj drugoj djeci, mladosti, ljubavima, odrastanjima i sazrijevanjima pružiti bar nešto od onoga što smo mi nekada imali.

Za sudbu iz naslova ne znam, ali nada...ona uvijek postoji.

Adio vam!