Pažnja javnosti usmjerena je na brda opasnog otpada u Gospiću, no što se događa s onečišćenjem koje se ne vidi, a svakodnevno smo mu izloženi?

U slučaju Gospića govori se o mikroplastici, teškim metalima i drugim opasnim tvarima pronađenima u okolišu ilegalnog odlagališta. Takvo onečišćenje lakše je uočiti i javno pratiti jer postoji konkretno mjesto na koje se može pokazati prstom. S morem je situacija bitno složenija. Kada onečišćenje jednom dospije u more, velik dio njega više nije vidljiv. Ne pluta nužno na površini, ne može se pokupiti mrežom i često ga nije moguće prepoznati bez laboratorijske analize.

Jadran pod novim povećalom

Upravo je ovogodišnje istraživanje talijanskih znanstvenika otvorilo jedan takav prozor u ono što se događa ispod površine Jadrana. Riječ je o istraživanju „Occurrence of twelve UV filters and evidence of cis-octinoxate formation in Adriatic coastal waters: Environmental implications“, koje su proveli znanstvenici Sveučilišta u Bologni i Sveučilišta Santiago de Compostela, a objavljeno je u časopisu Marine Pollution Bulletin. Znanstvenici su tijekom turističke sezone uzimali uzorke morske vode uz obalu Riminija i Riccionea te tražili 12 UV filtara koji se koriste u proizvodima za zaštitu od sunca i drugim proizvodima za osobnu njegu. Pronašli su svih 12 analiziranih spojeva. 

Najviše koncentracije zabilježene su za oktokrilen, homosalat i etilheksil-salicilat. Kod oktinoksata je istraživanje pokazalo još nešto zanimljivije: uz uobičajeni trans-oblik pronađen je i cis-oblik koji je u kozmetičkim proizvodima prisutan u zanemarivim količinama, što upućuje na kemijsku pretvorbu spoja u samoj morskoj vodi. Autori svoj rad opisuju kao „prve podatke o UV filtrima u obalnim vodama Jadrana“.

To ne znači da su dubrovačko more ili hrvatski Jadran zbog toga proglašeni zagađenima. Istraživanje nije provedeno na hrvatskoj obali i ne može se automatski preslikati na Dubrovnik. Ali pokazuje nešto drugo: tragovi svakodnevnog života ljudi mogu završiti u moru i onda kada ih više ne možemo vidjeti.

Od kreme za sunčanje do morskog organizma

Još je zanimljivije istraživanje provedeno u Ligurskom moru, kod Portofina, gdje su znanstvenici tražili UV filtre ne samo u vodi nego i u tkivu morskog organizma Paramuricea clavata, jedne od važnih vrsta sredozemnih podmorskih zajednica. Istraživanje pod naslovom „Occurrence of UV filter molecules in Paramuricea clavata and the role of Marine Protected Areas (MPA) in the Ligurian Sea, Italy“ proveli su talijanski znanstvenici na području Punta Chiappa kod Camoglija, a rezultati su objavljeni u časopisu Coral Reefs u kolovozu 2025. godine.

UV filtri pronađeni su u šest od 20 analiziranih kolonija. U pet uzoraka pronađen je oksibenzon, u četiri oktinoksat, a u tri su pronađena oba spoja. Ukupna količina detektiranih filtara bila je znatno veća izvan nego unutar morskoga zaštićenog područja.

Znanstvenici pritom upozoravaju da je istraživanje takvih onečišćivala u Sredozemlju još uvijek ograničeno i da nema dovoljno podataka za potpuno razumijevanje njihovih složenih učinaka na morske organizme. Dakle, nije riječ o jednostavnoj priči u kojoj je pronađen jedan „krivac“. Problem je upravo u tome što se morski organizmi istodobno mogu suočavati s različitim pritiscima.

A što se događa u Dubrovniku?

Dubrovnik pritom nije područje o kojem se može govoriti samo teoretski. U njegovu se akvatoriju već provode istraživanja morskog otpada i mikroplastike. Novo istraživanje objavljeno u kolovozu ove godine usporedilo je plutajući otpad u Portu i naplavni otpad na Posatu tijekom jednogodišnjeg praćenja. Riječ je o istraživanju „Floating Versus Stranded Macro-Litter in an Urban Adriatic Coastal System: A One-Year Comparison of Two Litter Compartments in Dubrovnik (Croatia)“, autorica i autora sa Sveučilišta u Dubrovniku, objavljenom 11. kolovoza 2026. u časopisu Sustainability.

U Portu je evidentirano 1325 komada otpada, a na Posatu 1768. Umjetni polimeri činili su oko 85 posto otpada u Poratu i 79 posto na Posatu. Istraživanje je provedeno prema europskim smjernicama za praćenje morskog otpada. To je tek ono što možemo pronaći, prebrojati i izvaditi iz mora. Ali istraživanja dubrovačkih znanstvenika idu i korak dalje – prema mikroplastici u morskim organizmima te fizikalno-kemijskim svojstvima morske vode.

Plastičnu bocu koju more izbaci na plažu možemo pronaći. Komad stiropora možemo pokupiti. Mrežu možemo izvaditi iz mora. Ali mikroplastiku, kemijske spojeve ili tragove tvari koje u more dospijevaju kroz svakodnevni život čovjeka ne možemo jednostavno vidjeti, pokupiti mrežom niti ukloniti čišćenjem plaže.

More nije samo ono što vidimo na površini

Znanstvenici zato sve više upozoravaju da se stanje mora ne može svesti samo na pitanje ima li na površini plastike. Institut Ruđer Bošković u aktualnim istraživanjima Jadrana govori o čitavom nizu pritisaka: klimatskim promjenama i zagrijavanju mora, kemijskom onečišćenju, otpadnim vodama, mikroplastici, invazivnim vrstama, podvodnoj buci, svjetlosnom onečišćenju, sidrenju i oštećenju morskog dna. Posebno je važna riječ kumulativno.

Morski organizmi ne žive u svijetu u kojem postoji samo mikroplastika ili samo zagrijavanje mora. Istodobno mogu biti izloženi višim temperaturama, kemijskim onečišćujućim tvarima, buci plovila, promjenama staništa i drugim pritiscima. Upravo je istraživanje tih međusobno povezanih pritisaka cilj projekta MIRAMAR, kojim znanstvenici pokušavaju bolje razumjeti njihov zajednički učinak na morske ekosustave.

Ono što se ne vidi možda je najteže pratiti

U tome je i glavna razlika između problema poput onoga u Gospiću i onečišćenja morskog okoliša. Na kopnu možemo locirati odlagalište, uzeti uzorak tla ili podzemne vode, utvrditi koncentraciju određene tvari i pokazati mjesto na kojem je problem nastao.

More je drukčiji sustav. Ono može razrijediti onečišćenje, ali ga time ne čini nužno bezopasnim. Neke se tvari mogu zadržavati u sedimentu, neke se mogu akumulirati u organizmima, a neke se mogu kemijski mijenjati u okolišu. Zato je razlika između „čistog mora“ i „mora bez onečišćenja“ puno veća nego što se na prvi pogled čini.

Kupač može ući u potpuno bistro more, bez ijednog komada plastike na površini, i izaći iz njega ne vidjevši ništa što bi upućivalo na bilo kakav problem. To, naravno, ne znači da to more nije zagađeno. Znači da ono što vidimo s obale nije dovoljno da bismo znali što se događa u cijelom morskom ekosustavu.

A upravo zato bi se, uz ono što već pratimo na kopnu i površini mora, sve više trebalo pitati i što se događa ispod površine. Jer ono što je vidljivo možemo fotografirati i pokazati. Ono što je nevidljivo, moramo prvo znati tražiti.