U Dubrovniku smo došli do toga da na sjednici Gradskog vijeća ozbiljno raspravljamo o dimnjačarima. I to ne o tome kako ih privući u grad, kako školovati nove ili kako osigurati da Dubrovnik dugoročno ima ljude koji će čistiti dimnjake.
U Dubrovniku smo došli do toga da na sjednici Gradskog vijeća ozbiljno raspravljamo o dimnjačarima. I to ne o tome kako ih privući u grad, kako školovati nove ili kako osigurati da Dubrovnik dugoročno ima ljude koji će čistiti dimnjake.
Ne.
Raspravljamo o cijeni dimnjačarske usluge.
I to u gradu u kojem, kako je na sjednici vrlo slikovito rečeno, dimnjačara jednostavno nema.
Imamo čovjeka koji je zbog tog posla došao iz Slavonskog Broda. I onda pokušavamo voditi raspravu kao da je Dubrovnik normalno tržište na kojem na svakom kantunu čeka drugi dimnjačar, spreman ponuditi svoju cijenu i oboriti cijenu prvome.
Nije.
Dubrovnik je specifičan i po mnogočemu nevjerojatan grad. U njemu možemo imati desetke restorana na nekoliko stotina metara, možemo imati bezbroj apartmana, turističkih agencija, rent-a-carova i svega ostaloga što prati turističku industriju.
Ali kad treba naći dimnjačara, onda nastane tišina.
I onda se u vijećnici otvara rasprava o tome kako je neka usluga sa 125 kuna došla na 125 eura.
Naravno da treba pitati zašto.
Naravno da treba provjeriti je li cjenik zakonit, je li procedura provedena kako treba, jesu li građani zaštićeni i je li sve napravljeno transparentno.
Ali postoji jedna mala stvar koju nikakav pravilnik ne može promijeniti: ako nema dimnjačara, nema ni tržišnog natjecanja.
Možemo mi odrediti cijenu kakvu god želimo.
Možemo staviti i 50 eura.
Samo je pitanje hoće li za 50 eura itko doći.
Jer neće gradski vijećnik čistiti dimnjak. Neće pročelnik. Neće pravnik koji je pisao odluku. Neće ni gradonačelnik.
Netko mora doći na krov.
I taj netko mora biti spreman taj posao raditi.
Tu zapravo završava sva filozofija.
Jer tržište je vrlo jednostavno. Ako imate deset ljudi koji nude istu uslugu, cijena će se nekako formirati. Ako imate jednog čovjeka koji je spreman tu uslugu pružiti, a svi ostali su otišli raditi nešto drugo, onda je priča potpuno drugačija.
Zato je cijela ova rasprava bila pomalo simptomatična.
Ne zato što o cijeni ne treba govoriti, nego zato što se ponovno bavimo posljedicom umjesto uzrokom.
Zašto Dubrovnik nema dimnjačara?
To je pitanje koje bi trebalo biti puno zanimljivije od toga je li cijena 100, 110 ili 125 eura.
Jer danas su dimnjačari.
Sutra će biti vodoinstalateri.
Prekosutra električari.
A onda ćemo opet sjediti u vijećnici i čuditi se kako je neka obična intervencija postala „preskupa“.
A možda neće biti preskupa.
Možda ćemo samo napokon shvatiti koliko vrijedi čovjek koji zna napraviti ono što nitko drugi više ne zna ili ne želi.
U Dubrovniku se godinama govori o nedostatku radne snage. Ali uglavnom govorimo o konobarima, kuharima i sezoncima.
A grad ne može funkcionirati samo zahvaljujući ljudima koji rade u turizmu.
Grad treba i one koji popravljaju, čiste, održavaju, servisiraju i rade sve one poslove kojih se sjetimo tek kada nam zatrebaju.
Dimnjačar je jedan od njih.
I zato je možda najveći apsurd ove priče što smo u Gradskom vijeću uspjeli pronaći dovoljno ljudi za raspravu o dimnjačaru.
Samo nismo uspjeli pronaći dovoljno dimnjačara.
A to je, zapravo, cijela priča.
Možemo donijeti još deset odluka.
Možemo napisati još deset pravilnika.
Možemo sazvati još deset sjednica.
Ali na kraju će netko ipak morati doći očistiti dimnjak.
A njega — barem zasad — nema.
.jpg)
_thumb.jpg)
_thumb.jpg)
