Između tribine i povijesnog ponora: Zašto ekstremističke parole nisu i ne mogu biti navijački folklor

Međutim, kada se u sklopu takozvanog "predutakmičarskog folklora" na ulicama ili tribinama čuju imena poput Hitlera ili spominjanje zloglasnog logora Auschwitz, ulazimo na teren koji s navijanjem i sportom više nema nikakve veze.

Nazivati izvikivanje nacističkih simbola i pojmova povezanih s Holokaustom "folklorom" opasan je sociološki i medijski eufemizam. U svojoj suštini, takvo ponašanje razotkriva nekoliko dubokih problema s kojima se moderna društva i navijačke subkulture suočavaju.

Rušenje najtežih tabua radi šoka i provokacije

U subkulturi ultra-navijača iznimno je izražena potreba za provokacijom – ne samo suparničke grupe, već i saveza, medija te cjelokupne javnosti. U civiliziranom svijetu nacizam i Holokaust predstavljaju apsolutni moralni tabu i najtamniju točku ljudske povijesti. Posezanje za tim pojmovima izraz je najradikalnijeg oblika provokacije: namjera je šokirati, izazvati bijes i skrenuti pažnju na sebe pod svaku cijenu.

Opasnost od desenzitizacije i zaborava

Jedan od najvećih problema s ovakvim skandiranjima jest proces desenzitizacije – postupnog gubljenja osjetljivosti na strašne povijesne činjenice. Kada se ime Auschwitz izgovara u masi, uz pjesmu i baklje, ono u svijesti pojedinaca prestaje biti simbol industrijskog uništenja milijuna ljudskih života i postaje tek obična "uvreda" za protivnika. Time se teški zločini relativiziraju, a povijesna odgovornost potiskuje u drugi plan.

Moć mase i gubitak osobnog morala

Sociologija i psihologija mase često ukazuju na efekt deindividualizacije. Unutar grupe pojedinac gubi osjećaj osobne odgovornosti. Zaštićeni prividom anonimnosti i ponijeti atmosferom, mnogi – osobito mladi ljudi – izvikuju parole čije stvarne težine u tom trenutku uopće nisu svjesni. Ono što bi na ulici, radnom mjestu ili u krugu obitelji bilo strogo osuđeno, na stadionu se pod krinkom "podrške klubu" ili "bunta" nažalost pokušava proglasiti prihvatljivim.

Granica koja se ne smije prijeći

Zdrav navijački bunt, koreografije, pjesma i rivalitet daju nogometu prepoznatljivu draž i energiju. No, onoga trenutka kada se u taj diskurs ubace elementi koji veličaju ili prizivaju najstrašnije zločine u povijesti čovječanstva, to prestaje biti navijanje i postaje čisti govor mržnje.

Prava podrška vlastitom klubu ne dokazuje se gazenjem ljudskog dostojanstva i prizivanjem povijesnih mrakova. Prepoznavanje i jasna osuda takvih pojava – kako unutar samih navijačkih grupa, tako i u cjelokupnom društvu – jedini je način da stadioni ostanu mjesta sportske strasti, a ne platforme za relativizaciju zločina.