Izostanak kolektivne empatije i eskapizam kroz sportske narative

Umjesto artikulacije jasnih društvenih zahtjeva, fokus javnosti ponovno se dominantno preusmjerava na sportske i identitetske narrative (a prilika za to hvala Bogu ne nedostaje, od utakmica, koncerta i raznoraznih tzv. Događanja ). Da se razumijemo tu je jasno jedno i nepobitno, budi čovjek kad komuniciraš sa svijetom. I sve što bi trebao biti jest ono što te čini čovjekom. Osim ako ne težimo da nas opisuju nekako drugačije. No, bilo kako bilo ne može nam se ne otvoriti pitanje ili barem pasti na um Otvara se pitanje: predstavlja li naša opčinjenost sportskim zbivanjima, svjestan odmak od realnosti i svjedočimo li krizi kolektivne empatije?

Suvremeni društveni diskurs u Hrvatskoj pokazuje zanimljiv paradoks kada je riječ o reakcijama na kršenje društvenih normi i zakonskih okvira. Kada se incidenti ili neprimjerena skandiranja dogode u sferi sporta, javnost se naglo dijeli, a rješenje problema prebacuje isključivo na pravne i disciplinske institucije.

Ovaj selektivni pristup otkriva dublji problem. Pravne bi institucije morale djelovati jednako i dosljedno u svim situacijama, no svjedoci smo da se glasni zahtjevi za pravdom i uvođenjem reda najčešće artikuliraju tek kada se dotakne polje zabave i sporta. U situacijama koje izravno utječu na životni standard, kvalitetu javnih usluga ili prava radnika, ta ista kolektivna energija i inzistiranje na pravnoj državi uglavnom izostaju.

Sociološki promatrano, pretjerani fokus na sportske uspjehe ili unutarnje sukobe unutar navijačkih supkultura nije samo stvar ljubavi prema sportu. To je često simptom društvenog eskapizma  bijega od stvarnosti. Lakše je raspravljati o pogreškama sudaca na terenu ili odlukama uprave kluba nego se suočiti s nefunkcionalnim segmentima sustava koji izravno kroje našu svakodnevicu.

Izostanak kolektivne empatije očituje se upravo u toj asimetriji interesa. Građani pokazuju iznimnu sposobnost ujedinjavanja i suosjećanja unutar sportskog ili humanitarnog konteksta, ali ta se empatija rijetko transformira u solidarnu akciju kada su u pitanju sustavni problemi društva.

Prebacivanjem cjelokupne odgovornosti na "neke druge" institucije, građani nesvjesno skidaju odgovornost sa sebe kao korektiva vlasti i društva. Ako se javni bunt i kritičko mišljenje aktiviraju isključivo na bazi sportskog rivalstva, stvara se privid društvene dinamike dok stvarna slika ostaje nepromijenjena.

Igre  postaju primarni prostor artikulacije svih društvenih frustracija, dok kruh polako postaje sporedna tema o kojoj se raspravlja samo u krugovima obitelji. Pitanje koje ostaje pred nama nije hoće li institucije odraditi svoj posao na tribinama, već kada će društvo prepoznati da se stvarna utakmica za dostojanstven život igra na potpuno drugim terenima.