Digitalno hrčkarenje: Zašto nam u 2026. trebaju tri života da pročitamo sve što smo spremili?

Točno 457 screenshotova stvari za koje nemam blage veze zašto su mi trebale u ožujku prošle godine. Recept za proteinski kruh bez brašna (koji nikad neću ispeći), haljina s popustom na nekom opskurnom web-shopu (koju nikad neću kupiti), raspored odvoza glomaznog otpada (koji se promijenio tri puta) i tri stotine mutnih slika parking mjesta kako bih u dokazala samoj sebi da mi auto nije ogreban.

Dobro došli u 2026. godinu, eru u kojoj smo od ponosnih mislećih bića evoluirali u obične digitalne hrčke.

Nekada su naši stari skupljali stare novine, plastične vrećice u vrećicama i prazne staklenke od marmelade „jer će zatrebati“. Mi smo napredniji. Mi ne skupljamo kramu po podrumima, mi kupujemo mobitele s terabajtom memorije kako bismo skladištili kognitivni otpad. Naš je podrum postao digitalni oblak, a naš sakupljački poremećaj ima elegantno ime, digitalno hrčkarenje.

Princip je genijalan u svom apsurdu. Kada god na internetu naiđemo na nešto pametno, duboko ili korisno, mi to ne pročitamo. Nemamo mi vremena za čitanje, treba skrolati dalje! Umjesto toga, stisnemo onu spasonosnu ikonicu,  spremi za kasnije. Bookmark. To je naš digitalni analgetik. Sama činjenica da smo nešto spremili u mozgu okida lažni osjećaj da smo to znanje konzumirali, posjedovali i usvojili. Spasi tekst, spasi Reels, spasi TikTok, arhiviraj video s koncerta na kojem si ionako cijelu večer gledala u ekran umjesto u izvođača. Spremi sve, zatrebat će u nekom drugom životu. Jer u ovom sigurno nećeš imati sedam slobodnih sati da pregledaš upute kako pravilno presaditi fikus.

A onda, u sitne noćne sate, stiže ona zlokobna obavijest koja modernog čovjeka pogađa jače od uplatnice za struju: „Vaša pohrana u oblaku je puna. Nadogradite paket za samo 1,99 eura mjesečno.“

I što radi moderni homo sapiens? Sjedne li i obriše tri tisuće identičnih, mutnih fotografija s proslave nečijeg rođendana na kojima svi izgledaju kao da su pobjegli s odjela gastroenterologije? Naravno da ne. Lakše je dati dva eura mjesečno korporacijama. Plaćamo reket tehnološkim mogulima samo da ne bismo morali donijeti odluku što nam je u životu važno, a što je obično smeće. Kupujemo digitalni zrak kako bismo u njega gurali digitalno blato.

Cijela nam je povijest stala u naslov ove kolumne. Nekada su rimski carevi davali doslovno kruh i igre kako bi narod držali u pokornosti. Danas nam ovi moderni carevi iz Silicijske doline ne daju ni mrvicu kruha. Daju nam besplatne aplikacije , vrhunske digitalne igre , a mi im zauzvrat prepuštamo svoje vrijeme, svoje podatke i, što je najgore, svoje pamćenje.

Prestali smo pamtiti jer imamo osjećaj da mobitel pamti za nas. Ali mobitel ne pamti. Mobitel samo skladišti. Sjećanja se ne stvaraju u gigabajtima, nego u glavi. 

Možda je rješenje,  jedan radikalni, jesenski bunt. Kada primite mobitel u ruke, umjesto da spremite još jedan članak ili stisnete novi screenshot, otiđite u galeriju i hrabro stisnite Delete. Obrišite mutne videe, propale recepte ili nešto što ne postoji više u vašem životu. Očistite to skladište. Jer ako nam čitav život ostane zarobljen u oblaku koji mjesečno plaćamo dva eura, na kraju nam na neće ostati ni mrvica opipljivog. Prazan ekran i puna glava ničega.