Dok sam pisala ovaj tekst još uvijek sam bila na godišnjem odmoru (ovo još uvijek izgleda kao da sam mjesecima bila na odmoru, a ne tjedan dana, ali zato dobro zvuči).
A tjedan...na tren mi se čini kako je proletio, a onda opet kao da je svaki dan bio vječnost (tako vam je to kod radoholičara, a ako nešto jesam, onda sam – radoholičarka).
I nemojte misliti da ako se ne ide na posao omeđen satnicom, da to znači kako se ne radi. Radi se...samo se nekako ne gleda se na sat i vrijeme možete bar malo bolje rasporediti. Red koraka (da, da jer treba hodati, šetati, treba živjeti zdravo ili bar to pokušavati), zatim red odmora, a između svega susreti, slučajni, ali i oni dugo planirani, a nekako uslijed upravo onih spominjanih ura i minuta, ostvareni. I upravo na toj jednoj dugo planiranoj, ali zbog ovih ili onih razloga odgađanoj kafi (a razloga uvijek ima što je nevjerojatno, iako u nekim slučajevima i više nego opravdanih) u razgovoru koji je konačno bio neopterećen kazaljkama na satu, došli smo do jedne nevjerojatne, ali točne spoznaje. Nećemo mjentovat prostor gdje se kafa pila, ali ispijajući tu divnu čašicu razgovora jer kafa je upravo to, uspjeli smo se čak i javiti nekolicini ljudi...podvlačim – nekolicini.
Naime, imamo godine koje imamo, od toga nitko ne može pobjeći, iskreno...ni ne želim. Lijepo bi samo bilo da ih onako u miru i dostojanstveno dočekujemo i živimo. Upravo te godine bile su razlog razgovora, a iako sam se javila nekolicini ljudi, uglavnom generacijski povezanih ili nešto mlađih, upravo ta nekolicina je postala upitna. Većina onih koje smo vidjeli bili su izrazito mladi ili ljudi u poznim, zlatnim godinama. Nekako kao da ova naša „srednja generacija“ negdje izgubila (sjetite se onog istraživanja o dobi – ne da smo srednja nego smo još i mladi). I ne samo to, mi smo pričali, smijali se, raspravljali, gestikulirali, a tako je bilo za još tek nekoliko stolova, a ostali?! Sjedi se, pogled tradicionalno prema dole što znači da je komunikacija ravna nuli. Nije ni čudo s obzirom na to da je danas u prvom planu sve samo ne ono prirodno, ljudsko, a inteligencija sve više umjetna. Jesu li nove generacije napredne ili samo komotne i povode se onim što im je servirano? Odgovor vjerojatno ima dva gledišta – najmanje. Dok pišem, stiže mi jedna od onih zgodnih poruka za koju se netko zbilja potrudio. Nije ni poruka od jučer, a kamoli sadržaj, a govori sljedeće...Mlađe generacije se vjerojatno pitaju kako smo uopće živjeli prije svih ovih, nazovimo ih „pomagala“ počevši od televizije preko Interneta do mobitela, „društvenih mreža“, kompjutora i slično...Odgovor je vrlo jednostavan i sve bi stalo u ono –živjeli smo. Uvijek smo imali društvo, prijatelje (one prave – ne virtualne). Bilo je važno biti zajedno, bilo je važno to vrijeme koje prolazi provoditi tako da se i na crno bijelim fotografijama, kako je netko jednom prilikom lijepo rekao, vidi spektar najljepših i najživljih boja, jer bilo je važno stvarati uspomene koje će biti samo naše, a ne instant podijeljene s cijelim svijetom. Nismo se trudili uljepšavati stvari, ni situacije pa ni sebe. Bili smo, a uglavnom i jesmo (jer uvijek i svugdje ima iznimaka pa čak i u strogim pravilima) generacija ili generacije koje su znale slušati, razumjeti...I da, zgodno su u toj poruci podvukli kako smo prošli puno više no što će i današnje i one generacije koje dolaze proći. Mi smo imali brojeve telefona (čitaj pažljivo) u glavi, dolazili točno bez provjere, slali pisma i čestitke rukom pisane, a ne one „send to all“, živjeli par nepar, čekali čokoladu i banane, imali ispunjene dane koji su nas doveli do toga da i danas – razgovaramo, ljubazno se nasmiješimo svakome, ustupimo mjesto u autobusu...a dogovorenu kafu popijemo uz puno smijeha i najvažnije - bez tišine.
Adio Vam!
2.jpg)
