Nova kolumna Suzi Sokol: I u pisanju se krije lijepa emocija

Kolumna je ovo u kojoj donosim osobna sjećanja, međutim, s vremenom sam shvatila kako su i vaša...slične uspomene, događaji koji su nas obilježili za cijeli život, a to je zapravo i bila misao vodilja na samom početku.

Tada nisam ni slutila kamo će me odvesti tipkovnica (jer, da se ne lažemo, bokun karte i olovčica, deboto su nestali iz upotrebe), ali mi je drago da i dalje putujemo zajedno. Kad smo već kod karte i olovčice (ili lapisa što bi rekli oni rijetki), činjenica je da je pisanje postalo nešto što, sudeći po aktualnom trenutku i načinu života, skoro pa se može nazvati raritetom. Da - naravno da se pisati uči u školi, da - naravno da je to još uvijek određeni način identifikacije, prepoznavanja ili bi barem trebao biti, ali da se sve kada je pisanje u pitanju promijenilo, pogotovo s naglaskom na posljednje užurbane godine koje nemilosrdno brišu sve pred sobom, (ali i ono iza nas) – promijenilo se. 

Sjećate li se (barem vi s kojima sam plus – minus generacijski povezana) koliko smo vježbali pisati, a kad smo svladali tu divnu vještinu, koliko su nas roditelji primoravali, da ne kažem tjerali, vježbati kako bismo danas sutra imali lijepi rukopis. I ne, nije to bilo zbog ocjene, nego zbog nas samih. I uistinu, kad danas vidite da netko lijepo piše, zastanete (barem ja). Nažalost, ponavljam, to je tek jedna od vještina koje nestaju, uzmiču pred ovim čudnim vremenom. Ne, ne žalim za prošlošću, ne žalim za mladošću (dobro, možda malo – ne smije se lagat), ali žalim za izgubljenim lijepim običajima, užancama, kako god ih nazvali baš kao i za ovakvim vještinama poput krasopisa. 

U jednoj od bivših kolumni dotaknula sam se pisanja čestitki, pisama... E dok je toga bilo, ruka je slušala misli i naši su se osjećaji i sve ono što nosimo u sebi nekako prirodno slijevali na taj bokun karte. Sjećam se odlazaka na predavanja (ne onog prvog koji je prirodan slijed događanja – uglavnom, već ovog ponosno odrađenog u zrelim godinama) i brzinskog hvatanja bilješki. Daleko je to bilo od rukopisa kojim bih se mogla ponositi, ali s obzirom na to da je vještina pisanja itekako bila usvojena, a mobiteli i kompjutori u nekom „normalnom“ načinu rada, i to je bilo itekako dobro. Iz tih bilješki pravila sam skripte, sve ručno i sve uredno...Kad malo bolje razmislim, nije to ni bilo tako davno, samo što sve prebrzo prolazi i još se brže zaboravlja.

A kojom tek brzinom je lijepi rukopis zamijenjen tipkanjem?! E to je tek nevjerojatno. Toliko nevjerojatno da bi moglo ući u neke posebne rubrike poput one „Vjerovali ili ne“. Ma naravno da pisanje nije nestalo, nadam se da i neće, ali da je postalo nekako usputno i nebitno...jes. Sjećate li se pisanja Dnevnika? Nije to bilo tek puko pisanje, a ne...i tu je trebalo biti sve lijepo, uredno, jer Dnevnik je zrcalio nas, naše osjećaje, naše misli i trenutke koje smo duboko proživljavali. Čuvali smo ga samo za sebe, krili od tuđih pogleda, ljubomorno skrivali...(za razliku od današnjice kada se sve želi podijeliti sa svijetom – i ono što treba, a čini mi se pogotovo ono što ne treba). Danas je to blog, vlog...i slično.

No, vratimo se pisanju, lijepom rukopisu koji je pravi pravcati preslik nečije osobnosti. Sjećam se, opet na spomenutom zrelom fakultetu, pisala sam kolokvij i bome esejski. Predala sam ga profesorici, a ona će -“Evo vašeg osebujnog rukopisa, primijetili smo, još jedan profesor i ja kako imate poseban, umjetnički rukopis“, kaže. Meni se činio čudan, obličast (ako je to uopće riječ), a njima – osebujan. Očito se i na tom bokunu karte i temama koje i nisu baš od emocija, osjetila ta pismena emocija.

A bilo bi lijepo sačuvati ju pa makar i na bokunu karte – pišući.

Adio vam!