RAZGOVOR S POVODOM: Katarina Tolja, ravnateljica Gimnazije Dubrovnik

Ovogodišnja državna nagrada „Ivan Filipović“ stigla je u ruke ravnateljice Gimnazije Dubrovnik, Katarine Tolja. Ovo prestižno nacionalno priznanje za izniman doprinos srednjoškolskom obrazovanju nije samo potvrda njezinog osobnog i profesionalnog angažmana, već i refleksija visokih standarda koje ova povijesna dubrovačka institucija godinama drži. U jeku završetka školske godine i novih upisnih rokova, s profesoricom Tolja razgovarali smo o značaju ove nagrade, izazovima modernog odgoja, prelasku na jednosmjensku nastavu te važnosti koju  gimnazija ima na lokalnom tržištu rada.

• Vijest o nagradi „Ivan Filipović“ brzo je odjeknula društvenim mrežama. Što za Vas osobno znači ovo veliko priznanje Ministarstva?

Ova nagrada za mene predstavlja veliku čast, ali i potvrdu da dugogodišnji predani rad u obrazovanju ima smisla. Ovu nagradu dodjeljuje Republika Hrvatska odnosno Odbor „Nagrade Ivan Filipović“, a priprema je Ministarstvo znanosti i obrazovanja pa je to čini jednom od najvećih nagrada koje se mogu dobiti u području obrazovanja. Nagrada me je stvarno osnažila i dala mi vjeru da ono što radim najbolje sto znam i mogu  je prepoznato. Jer nekad kad dajete sve od sebe imate često osjećaj da to nitko ne vidi, tim više mi je ova nagrada ogromno priznanje za moj rad.. U Gimnaziji Dubrovnik sam zaposlena već skoro tri desetljeća, prvo kao profesorica engleskog i talijanskog jezika, a posljednjih deset godina kao ravnateljica. Nagrada nosi ime jednog od najvažnijih hrvatskih pedagoga i nije ju lako dobiti. Profesionalno je doživljavam kao priznanje ne samo meni već i mojim kolegama na svim projektima, inicijativama i promjenama koje smo tijekom godina pokretali u korist naših učenika. Nagrada i obvezuje da nema stajanja  u trazenju  novih načine kako školu učiniti mjestom izvrsnosti, kreativnosti i humanosti, ali prvenstveno mjestom ugodnog boravka za naše učenike. 

• Kako komentirate reakcije sugrađana, kolega i bivših učenika na nagradu? Koliko je u Dubrovniku danas cijenjen profesorski i ravnateljski rad?

Reakcije sugrađana, kolega i bivših učenika bile su iznimno dirljive i iskrene. Posebno su me ganule poruke bivših učenika koji danas žive i rade diljem Hrvatske i svijeta, a koji su se javili kako bi podijelili svoja sjećanja na školske dane. Ali i roditelja čija djeca trenutno pohađaju našu školu i sadašnjih i bivših kolega. Takve poruke potvrđuju da trag koji ostavljamo u obrazovanju se rijetko zaboravlja.

Zaposlena sam u školi bez koje bi ovu nagradu bilo puno teže dobiti. U Gimnaziji Dubrovnik ima jako puno pojedinaca koji zele i mogu više. U nekim drugim skolama kad dodju kod ravnatelja s nekim prijedlogom ili idejom ili zeljom za stručnim usavršavanjem mozda ne bi sve bilo moguće, ali kod nas ja sam presretna kad vidim da se izlazi iz okvira samo klasične nastave i da se zeli prenijeti znanje na brojne druge nacine. To naravno za sobom nosi niz organizacijskih potekoškoća, koje se na van ne vide,a koje opet uz Bozju pomoć uspješno riješavam. 

Što se tiče ugleda profesorskog i ravnateljskog poziva u Dubrovniku, vjerujem da naši sugrađani i dalje cijene predanost, stručnost i odgovornost koje taj posao nosi. Živimo u vremenu brzih promjena i velikih očekivanja, pa se kao što sam gore spomenula često ne vidi sva složenost i zahtjevnost rada u školi. Međutim, kada se ostvare dobri rezultati, kada učenici uspiju ostvariti svoje potencijale i kada škola postane mjesto sigurnosti, znanja i zajedništva, tada mi se čini da ipak društvo prepoznaje vrijednost našeg rada. Važna je vidljivost prema vani tako da na društvenim mrežama i web stranici i youtube kanalu skole nastojim popratiti brojne uspjehe i događanja koje naši učenici i profesori ostvaruju.

• Pred nama su upisi. Svjedočimo li i dalje trendu u kojem svi žele biti odlikaši? Kako se boriti protiv hiperprodukcije petica?

Roditelji i učenici često su svjesni da ocjene imaju važnu ulogu pri upisu u željene srednje škole i fakultete, pa je razumljivo da teže što boljem uspjehu. Međutim, smatram da cilj obrazovanja ne smije biti samo prikupljanje petica. Ocjena bi trebala biti odraz znanja, rada, napretka i stečenih kompetencija, a ne sama sebi svrha. Kada se pretjerano usmjerimo na brojčani rezultat, postoji opasnost da zanemarimo razvoj kritičkog mišljenja, kreativnosti, odgovornosti i drugih vještina koje su učenicima potrebne za život. Ne mislim da je pitanje  strožeg ocjenjivanja ono kojim se trebamo baviti već dosljednim i jasnim kriterijima vrednovanja te jačanjem svijesti da izvrsnost ima različite oblike. Važno je da učenici razumiju kako je jednako vrijedno pokazati trud, napredak, talent ili interes za određeno područje, čak i kada to ne rezultira uvijek najvišom ocjenom. 

Mislim da mi kao odgojno-obrazovni djelatnici trebamo zajedno s roditeljima graditi kulturu u kojoj se cijeni znanje, a ne samo ocjena. Jer ti mozes sve znati, a taj dan kad pises drzavnu maturu mozes biti dekoncentriran ili imati neki osobni problem. Pa i ako zbog tog ne upises fakultet koji zelis tvoje znanje će te kasnije kroz zivot odvesti negdje gdje ce ti sigurno biti dobro jer znanje ti nitko ne moze uzeti. Jako je važno puno razgovarati s učenicima kako bismo im poslali poruku da ih neće definirati jedna petica više ili manje, nego ono što su naučili, kakve su osobe postali i koliko su spremni preuzeti odgovornost za vlastiti razvoj. Upravo takav pristup dugoročno vodi i kvalitetnijem obrazovanju i zadovoljnijim učenicima.

• Posljednjih godina svjedočimo trendu u kojem se mladi lakše odlučuju za strukovna zanimanja zbog brzog izlaska na lokalno tržište rada (turizam). Zašto je  gimnazija i dalje najbolji temelj za mladog čovjeka u Dubrovniku?

Istina je da je prednosti strukovnog obrazovanja velika, osobito u sredini poput Dubrovnika gdje turizam i uslužne djelatnosti nude relativno brz put do zaposlenja. To je razumljiv izbor za mnoge učenike. 

Ipak mislim da gimnazija i dalje predstavlja najširi i najkvalitetniji temelj za mladu osobu koja želi zadržati otvorene mogućnosti za budućnost. Teško se dijete s 15 godina kad upisuje srednju skolu moze odlučiti za posao kojim bi se zeljelo baviti cijeli zivot. Oni su u razvoju i interesi se mijenjaju. Gimnazijsko obrazovanje ne priprema učenike za jedno konkretno zanimanje, nego ih osposobljava za cjeloživotno učenje, razvija kritičko mišljenje, komunikacijske vještine, sposobnost rješavanja problema i prilagodbu promjenama koje donosi suvremeno društvo.

Živimo u vremenu kada se tržište rada brzo mijenja i kada mnoga zanimanja prolaze transformacije ili tek nastaju pa je upravo  širina znanja jedna od najvećih prednosti. Mlad čovjek koji završi gimnaziju može birati između vrlo različitih studijskih programa i profesionalnih putova – od medicine, arhitekture, prava i ekonomije do prirodnih znanosti, tehnologije, umjetnosti ili društvenih djelatnosti.

Za Dubrovnik je posebno važno imati mlade ljude koji će, osim rada u turizmu, biti budući liječnici, inženjeri, profesori, znanstvenici, poduzetnici i stručnjaci koji će pridonositi razvoju grada u različitim područjima. Mi smo stoga i započeli prije dvije godine s podcastom u kojem naši učenici Vinko Goravica i Nika Lujak vode razgovor s bivšim gimnazijalcima koji su ostvarili značajne karijere. U tom podcastu koji traje koliko i jedan skolski sat, 45 minuta, pokušavamo dobiti odgovore na koji način i u kolikoj mjeri je gimnazija utjecala na njihov odabir zanimanja kojim se bave i u konačnici i na zivotni put. Naš je cilj odgojiti generacije koje neće samo pratiti potrebe tržišta rada danas, nego će biti spremne stvarati nove prilike i odgovarati na izazove sutrašnjice. Tako smo oformili jedan program pod nazivom Dani karijera u Gimnaziji Dubrovnik gdje su nam gosti osobe koje su napravile promjenu u drustvu od lječnika, arhitekata, svečenika, književnika, psihologa. U tom jednom gostovanju oni pokušavaju učenike trecih razreda, ali i manturante motivirati da naprave iskorak i usude se slijediti svoje snove bez obzira na trenutne prepreke. Format je interaktivan tako da prilikom gostovanja ucenici mogu postavljati pitanja gdje im se daju konkretni odgovori.

Tu je i Erasamus + program. Gimnazija Dubrovnik nositeljica je Erasmus+ akreditacije, jedina srednja skola u nasem gradu koja ima tu akreditaciju. Što to znači? To znači da svake godine oni koji zele potpuno financirano iz ovog programa mogu provesti tjedan dana u nekoj drugoj europskoj skoli I jako puno naučiti gledajući kako izgleda obrazovanje recimo u Španjolskoj, Italiji, Portugalu, Njemačkoj, Švedskoj, a od iduće godine I u Ujedinjenom Kraljevstvu i kako se njihovi vršnjaci nose sa sličnim problemima današnjeg doba. Osim što pohađaju nastavu u drugoj drzavi imaju priliku upoznati se I kulturnim znamenitostima, a smjesteni su u obiteljima svojih vršnjaka gdje mogu dozivjeti autentičnu kulturu potpuno novog okruzenja. To je jedno veliko iskustvo koje sigurno pomaže i kasnije za odabir puta kojim će oni sami krenuti. 

Zato vjerujem da gimnazija ostaje najbolji izbor za učenike koji žele steći široko obrazovanje i zadržati maksimalnu slobodu izbora kada budu donosili odluke o svom daljnjem školovanju i profesionalnom razvoju.

• Kako danas kontrolirati rad učenika u doba ChatGPT-ja i AI alata? Je li to u Gimnaziji zabranjeno ili se uči kako ga pravilno koristiti?

Potrebno je djecu naučiti da se odgovorno koriste tim alatima. Naša profesorica Dora Riha sudjelovala je prosle godine na edukaciji u Sofiji. Projekt se zvao “AI Navigators -Empowering Teachers for AI Era” s ciljem osposobljavanja  nastavniak iz Hrvatske , Sjeverne Makedonije, Bugarske I Belgije u mentoriranju svojih kolega u koristenju AI alata za uspješno kreiranje nastavnog sadržaja I samog nastavnog procesa. Umjetna inteligencija i alati poput ChatGPT-ja donijeli su velike promjene u obrazovanje i bilo bi nerealno očekivati da ih možemo jednostavno zabraniti ili ignorirati. U prošlosti nismo zabranjivali internet ili kalkulatore, tako danas ne možemo zabraniti umjetnu inteligenciju. Ono što možemo i moramo jest učiti mlade kako je koristiti odgovorno, kritički i etično.

U Gimnaziji ne gledamo na umjetnu inteligenciju kao na prijetnju, nego kao na alat. Vrlo jasno razlikujemo korištenje AI-a kao pomoći u učenju od predstavljanja tuđeg ili generiranog sadržaja kao vlastitog rada. Učenici moraju razumjeti da umjetna inteligencija može pomoći u istraživanju, organizaciji ideja ili provjeri znanja, ali ne može zamijeniti njihovo razmišljanje, kreativnost i osobni angažman.

Što se tiče kontrole rada učenika, danas je možda važnije nego ikada vrednovati procese, a ne samo konačni rezultat. Više stavljamo naglasak na usmene provjere, rasprave, projektni rad, prezentacije i zadatke koji zahtijevaju kritičko promišljanje i osobni doprinos učenika. Na taj način možemo jasno vidjeti razumije li učenik ono što je napisao i može li svoje znanje primijeniti u novim situacijama.

Mislim da mi učenike trebamo  pripremiti za svijet u kojem će umjetna inteligencija biti sastavni dio svakodnevnog života i rada. Zato ih ne trebamo učiti kako izbjeći taj alat, nego kako ga koristiti mudro, odgovorno i u službi znanja. Jer onaj tko zna kritički sagledati I procjeniti dobivenu informaciju nije  samo korisnik tehnologije već obrazovan mladi čovjek.

• Kraj je godine, pritisak na učenike je ogroman. Na koji način školska medijacija i stručne službe pomažu učenicima da prebrode stres?

Za sve nas je to razdoblje pojačanog stresa zbog zaključivanja ocjena, ispita, državne mature, upisa i očekivanja koja dolaze iz različitih smjerova – od škole, obitelji, ali i njih samih. Trudimo se da škola bude mjesto podrške. Učenicima je jako bitno da ih vidite. Da znaju da vi znate s čim se oni bore I u tom smislu im često pruzam podrsku. Ne bojim se ni pustiti suzu s njima kad je neka teska situacija. Njima nije bitno da vi nađete rjesenje već da ste  tu za njih. Danasnjim mladima je potrebno jako puno razgovora. To ne trebaju biti neki duboki razgovori, dovoljno je da ih primjetiš u hodniku, nasmijes im se ili kazes lijepu riječ. Od tako jedne beznačajne geste nekome uljepšaš dan I on dalje kroz dan ide s osmijehom. Na takvim situacijama se trudimo raditi.

Naravno da stručna služba kontinuirano radi s učenicima tijekom cijele godine, a posebno u razdobljima kada su pritisci najveći. Kroz individualne razgovore, savjetovanja i radionice učenicima se pomaže razvijati vještine suočavanja sa stresom, organizacije vremena i postavljanja realnih očekivanja. Bitno nam je da učenici znaju kako nisu sami te da uvijek imaju osobu kojoj se mogu obratiti za pomoć i razgovor.

Školska medijacija također ima značajnu ulogu jer pomaže u rješavanju nesporazuma i sukoba među učenicima na konstruktivan način. To je jedan projekt kojeg smo prijavili za financiranje u sklopu preventivnih projekata pri MZOM. Kroz njega učimo učenike kako prepoznati svoje osječaje I potrebe I kako aktivno slušati druge te kako zajednički naći prihvatljivo rjesenje negog sukoba. Npr. U jednoj radionici imamo simuliranu situaciju nekog sukoba ili nesporazuma u kojoj su dvije strane I treca osoba koja je medijator tj posrednik koji ih pokusava pomiriti. Učenici na taj način razvijaju komunikacijske vjestine, empatiju I odgovornost za vlastito ponašanje. Izdali smo I brošuru s uputama kako kroz pronalazenje rjesenja negog sukoba doprinosimo razvoju samopostovanja I samovrednovanja. A naša pedagoginja Jagoda Đurović je I sluzbeni medijator upisan u sudski registar medijatora. Zahvaljujući njoj Hrvatska udruga za medijaciju je nasu brosuru prepoznala kao vrijedan materijal za promociju medijacije u drugim skolama.

• Dvije godine ste u jednosmjenskom režimu. Je li to donijelo više slobodnog vremena učenicima ili je samo ubrzalo ritam dana?

To je važan iskorak u kvaliteti života učenika i organizaciji školskog rada. Prednosti su vidljive i učenicima i nastavnicima. Jednosmjenska nastava nam je omogućila predvidljiviji i uravnoteženiji dnevni ritam. Učenici više vremena provode sa svojim roditeljima jer vecina njih radi u jutanjem period, bolje su koncentrirani, bolje organiziraju svoje slobodno vrijeme, nakon nastave imaju više prostora za izvannastavne aktivnosti, sport, glazbu, učenje ali I za odmor koji im je prijeko potreban. Učenici, roditelji i nastavnici lakše usklađuju svoje obveze, a škola ima više mogućnosti za provođenje projekata, radionica i dodatnih sadržaja izvan redovne nastave.

Smatram da je to jedan od najznačajnijih organizacijskih pomaka koje je škola ostvarila posljednjih godina.

• Nedavno je objavljen školski kalendar za iduću godinu. Kako s pozicije ravnateljice gledate na predložene datume praznika i odmor učenika u specifičnom podneblju poput našega, gdje turistička sezona uvelike diktira ritam obitelji?

Mi u Dubrovniku i na jugu Hrvatske imamo određene specifičnosti jer turistička sezona snažno utječe na svakodnevni život mnogih obitelji. Smatram da je najvažnije osigurati kontinuitet nastave i kvalitetno ostvarivanje odgojno-obrazovnih ciljeva, ali razumijem i potrebe obitelji čiji je životni i radni ritam povezan s turizmom. 

Ove godine predloženi raspored praznika ne razlikuje se puo od prethodne godine osim u dijelu gdje se zimski praznici malo krate, a ponovno se uvodi tjedan dana praznika krajem veljače. To ima svoje prednosti i može pozitivno utjecati na učeničku motivaciju i opterećenje. Ali bez obzira na kalendar, najvažnije je da učenici vrijeme odmora iskoriste za kvalitetan odmor i druženje s obitelji kako bi bili spremni za nove školske izazove.

Kao ravnateljica uvijek podržavam dijalog o mogućim poboljšanjima školskog kalendara, osobito kada dolaze iz stvarnih potreba lokalne zajednice. No jednako tako vjerujem da svako rješenje treba biti promišljeno, dugoročno održivo i prije svega u najboljem interesu učenika.

• Što biste poručili osmašima koji ovih dana klikaju po sustavu upisa i biraju Gimnaziju Dubrovnik?

Da pogledaju nas promotivni film koji se nalazi na stranici skole, a u kojem ja na kraju kazem Dođite, čekamo vas!