Sniježničari pomiču granice: Tri vrha Durmitora i 12 sati planinarske avanture

Nakon najviših vrhova Orjena, Bjelasice, Komova i Prokletija odlučili smo se za najtaraktivniju, ali i najzahtjevniju planinarsku turu na Durmitoru. Uspon na Mali (2223m) i Veliki Međed (2287m) te Terzin Bogaz (2303m), planine u samom srcu Durmitora, izazov je za sve planinare. Iako ova tri vrha nisu među najvišima, zbog težine uspona daleko su najopasniji.

Kako nismo imali vremena za duži boravak na Durmitoru, na put smo nas 13-oro (ovo postaje uobičajena brojka za izlete) krenuli u petak kasno popodne. Taman da svi završe radno vrijeme i presvuku se u izletničku odjeću. Uobičajene ljetne gužve po granicama, srećom, ni ovaj put nismo susreli. Iako prema Crnoj Gori redovito idemo preko BiH. Stoga nam je od Grada do Žabljaka trebalo tek nešto više od tri sata. Pobacali smo stvari u smještaj u Motičkom gaju, i to nam je tradicija- Istočni rub durmitorskih planina- s pogledom na Šljeme i Savin kuk na jednoj strani te Riblje i Vražje jezero na pašnjacima na drugu stranu- prema Sinajevini. Odlazimo na večeru i palačinke u ovaj sjeverni gradić Crne Gore koji se posljednje dvije godine ubrzano uređuje. Kao da hvataju zaostatak nakon desetljeća stagnacije.

Uz palačinke na uličnom štandu dogovaramo i plan uspona. Odlučujemo se krenuti s „naše“ strane planinskog masiva, a ne s Crnog jezera, kako bi to bilo uobičajeno. Odluci „kumuje“ i činjenica da je sat parkiranja na ulazu u Nacionalni park čak 3 eura po satu, a mi moramo ići na turu od 10-12 sati. Pa, četiri auta i još nas 13 s ulaznicama- skupi se mnogo. A s naše strane Durmitora je staza čak i kraća i lakša. Jasno, u samom uvodnom dijelu. Dižemo se oko 5 sati i nakon kafe krećemo autima do par minuta udaljenog parkirališta skijališta Savin kuk. Odatle ide put kroz šumu prema stazi na Međede. Bili smo tuda i ranije, pa poznavanje terena iskorištavamo tako da skratimo put jednom neoznačenom prečicom. Treba čuvati snagu jer je dug dan pred nama. Tom stazicom dolazimo do označenog puta za planine kojima idemo ususret. Šuma je duboka, pa u rano jutro uživamo u hladu, ali i u jagodama, borovnicama i kupinama na koje nailazimo putem. Nakon nekih sat vremena puta kroz šumu izlazimo na čistinu. Stabla zamjenjuju grmovi kleka i trava. Dolazimo do raskršća. Lijevo put vodi na Terzin bogaz, a desno na Međede. Znamo da ćemo se na to raskršće vratiti kada napravimo čitav krug i popenjemo sva tri vrha.

Od samog završetka šume dobivamo i 14.-tog člana družine- kučka kojega smo za tu priliku nazvali Milošem. Od raskršća počinje blagi, a potom i strmi uspon prema vrhu Malog međeda. Nakon sitnog i klizajućeg sipara dolazimo na još gori teren- strmi uspon sa sitnom zemljom i kamenjima. Postaje nam jasno zašto se kružna tura uobučajeno radi ovako kako to mi radimo- obratni krug bi zahtjevao da se ovuda spuštamo. A to je mnogo opasnije nego penjati se. Na dijelovima staze se ide i „na sve četiri“. Moramo biti oprezni jer svaka greška može rezultirati proklizavanjem stotinjak, a kasnije i 200-tinjak i više metara. Korak po korak i dolazimo na vrh grebena. S njega već imamo odličan pogled na Crno jezero i planinu Crvena greda. Kratko odmaramo i onda se penjemo na sam vrh Malog međeda. S njega vidimo gotovo cijeli Durmitor- od Savina kuka, Šljemena i Miloševog toka preko Bandijerne, Bobotova kuka, Bezimenog vrha do Zubaca, Mininog bogaza i Planinice. Nastavljamo dalje jer znamo da pravi izazovi tek dolaze. I tu su- prvi niz užadi za osiguravanje, sajli, počinje spuštanjem s ovog vrha. Kako su s nama i dvije djevojčice od 12 godina, ali i četvoronožni drugar, posebno smo oprezni. Upoznavamo ih sve (ne i kučka) s pravilima kretanja po sajlama i idemo polako nizbrdo. Spuštamo se i nastavljamo zemljanom stazom po grebenu sve do Velikog međeda. Tu smo odlučili napraviti malo veću pauzu- za marendu i „ubit oko“.

Preko puta je Terzin bogaz, ali znamo da to i nije baš tako blizu. Jer najveći izazovi tek dolaze- nekoliko nizova osiguranih staza. Greben između Međeda su atraktivni u smislu kretanja i pogleda koji se s njega pruža po cijelom masivu. Ali, istovremeno to zahtjeva maksimalnu koncentraciju. Greški, rekli smo, ne smije biti. Polako i oprezno i savladavamo i ovaj najteži dio staze te dolazimo na južni vrh Velikog međeda. Začudo, ovaj osigurani dio puta, a koji je većinom stjenovit i strm, Miloš je prošao tek s manjim problemima. Naime, nekoliko puta je gurnuo po koji kamenčić prema nama. Izbjegli smo i tu leteću opasnost te nastavili dalje. Pred nama je bio završni spust prema prijevoju. Jasno, i on je bio u sajlama. Tješimo se kako je to kraj opasnih dijelova na turi. I korak po korak, sajlu po sajlu- silazimo na prijevoj. Umor je polako savladao neke od nas, pa se tu dijelimo u dvije grupe. Neće svi na treći vrh. Ipak treba hodati još sat vremena do vrha i natrag, a pred nama je oko 7 kilometara staze do početne točke. Pa su neki odlučili čuvati snagu za tu dionicu. Sedmoro će nas popeti i Terzin bogaz dok će ostatak ekipe odmoriti. Kao i Miloš. Uspon na Terzin bogaz nije posebno opsan, ali i on u jednom dijelu ima sajle te je završni uspon poprilično strm. A vrh je jedan pedesetak metara dug i gotovo ravan. S njega gledamo Veliki međed u svoj njegovoj veličanstvenosti.

Spuštamo se i potom svi zajedno idemo u završni dio ture. Nakon početnog spuštanja staza gotovo prati izohipsu i to sve do onog raskršća na kojemu smo se odvojili ulijevo prema Međedima. Koji minut prije spusta na tu dionicu pridružuje nam se i još jedan četvoronožni drugar- dali smo mu ime Uglješa. I tako smo nas 15-oro kilometar po kilometar došli do automobila. Prošlo je punih 12 sati od kada smo krenuli na turu. Večeramo s pogledom na planine i krećemo u smještaj. Dan je bio dug i naporan.

Nedjeljno jutro provodimo uz doručak i kafu te planiranje kako i čime popuniti put prema Gradu. Maratonski uspon na najatraktivnijoj i najzahtjevnijoj durmitorskoj turi kao da nas je dodatno motivirao. Izvorna ideja je bila otići na Kapetanovo jezero iznad Nikšića i tanmo se okupati. No, preduga vožnja do tamo i onda do Grada tjera nas na suprotnu stranu. Pivsko jezero i ferata koja je nedavno otvorena na rijeci Pivi. Osam stotina metara staze, dijelom iznad rijeke i s vertikalom od 80-ak metara, čini nam se dobrim odmorom i nagradom za tri popenjana vrha. Dogovaramo turu i krećemo prema Plužinama. Dio ekipe ostavljamo na plaži Pivskog jezera, a nas sedmoro idemo na feratu ispod Mratinjskog mosta. Kažu kako je ovo prva po EU standardima ceritificirana ferata, a otvorena je prije nešto više od godinu i po dana. I ona je kružna tura, kao i planinarska dan ranije. Dvoje od nas nikada nije bilo na ferati, pa im vodič demonstrira na vježbalištu kako se to radi. Potom krećemo u ovu avanturu. Najprije se šumom spuštamo do Kaluđerskog vrela, a onda idemo gotovo vodoravno- tek nekoliko metara od tirkizne rijeke. Iz brane su pustili vodu, pa su struje i huka mnogo jače. Nakon kratke pauze za fotografiju na najvećoj stijeni u rijeci, prilazimo početku vertikale. Osamdeset metara u visinu iznad Pive. Atraktivnost tog uspona teško je dočarati. Možda tek snimkom drona koju je napravio jedan od vodiča dok smo se penjali. Nekako smo imali dojam da smo se tek zagrijali kad smo završili čitavu turu. Ili je uspon na tri vrha znatno više digao letvicu nego smo se nadali. Kako je bilo jako vruće- temperatura je kao i tijekom uspona na planine bila između 28 i 30, odlučili smo se okupati. U rijeku nismo mogli radi kurenta koje je napravilo puštanje vode kroz branu. Stoga smo odlučili pridružiti se ostatku ekipe u Pivskom jezeru- na gradskoj plaži u Plužinama.

Voda je bila preko 20 stupnjeva pa smo se mogli barem malo osvježiti. U priči s lokalcima čujemo kako je nivo vode ovog najvećeg rezervoara pitke vode na Balkanu, koji se nalazi na 675 metara nadmorske visine, pao za 20-ak metara od prošlog ljeta. Trebalo je vode za hidroelektranu. Pa je dio ove zalihe, navodno oko 880 milijuna kubika vode, koliko se stislo u ovaj impozantni kanjon, pušten da bi se napravila struja.

I tako je prošao naš drugi ovoljetni posjet Durmitoru- prvi put četiri vrha u četiri dana, a sada tri vrha u 36 sati boravka na Žabljaku. Jasno je da se „Sniježnica“ i Durmitor jako vole. I da će ta ljubav i dalje trajati.