Može li sve ovo stati u 60 sati? Sniježničari pokazali da može

I kad u to još uračunate i vožnju od osam sati, obroke i uredno spavanje? Ako pitate Sniježničarke i Sniježničare- itekako može!

Upravo to je sažetak izleta koji smo imali proteklog vikenda. Deset žena i jedan navodni blaženik među njima. Destinacija- Kolašin u Crnoj Gori. Kada se za ranijega krene preko Trebinja i Klobuka, izbjegnu se gužve na granicama, a kojima nas tlače po medijima. Nismo po dolasku u Kolašin krenuli u smještaj nego smo odlučili već prvi dan ispuniti do kraja. Uspon na Bjelasicu odnosno njen najviši vrh- Crnu glavu (2139 m) bio je naš cilj. A da bi došli do cilja morali smo proći Troglavu (2072m) i Zekovu glavu (2117 m). Bjelasica je jedna od najpitomijih planina uopće. Zemlja i trava čine nepregledna prostranstva. Zato ne čudi da je tu najpoznatije crnogorsko skijalište. Zapravo, dva skijališta. Od Zekove glave staza se spušta i prati rub grebena. Dok na lijevoj strani gledamo zelene padine Bjelasice i šumu iznad Biogradskog jezera, s desne strane, ispod grebena kojim hodamo, nalazi se Pešića jezero. Staza je ukupno duga nekih 14 kilometara, a ukupno se nakupi oko 600 metara visinske razlike. Sunce je jako i s radošću dočekujemo svaki oblak. No, tek smo došli na izlet pa smo puni snage. Penjemo se na vrh i s njega gledamo Ursulovačko jezero. U povratku se spuštamo na Pešića jezero i, nakon što smo se najeli borovnica koje su rasle uz put- pada banja. Neki se razmišljaju i rasporavljaju o pijavicama i vrstama riba koje gledamo, ali velikoj većini jezero je privlačno. Temeperatura vode je viša od očekivane- od 15 do na mjestima i 18 stupnjeva. Nakon kupanja smo kao novi. Pred nama je najveći uspon dana- treba se popeti do Zekove glave- barem 200 metara iznad jezera. Putem natrag zastajemo na štandu kojega drže braća Gojko i Goran. Vidjeli su nas kad smo krenuli na uspon, pa su, tako ej ispalo, radi nas ostali duže nego su mislili. Imaju svoje hladnjače i bave se branjem, obradom i prodajom šumskih jagoda, borovnica i malina. Ali i rakije od lincure. Nakupovali smo se svega, a onda braća krenu s pjesmom. Tako smo čuli pjesme o Bjelasici i Komovima, koje smo gledali, onako veličanstvene i izdvojene od svega, dok smo se penjali po Bjelasici. To nam je postao običaj- da s jednog uspona gledamo na sljedeći.

Sutrašnji je dan bio rezerviran za uspon na Kučki kom (2487m), najviši od tri gorostasa ovog planinskog lanca. Prognoza je danima najavljivala kišu i grmljavinu u ranim popodnevnim satima, pa smo poranili. Pet sati uspona od Eko katuna „Štavna“ do vrha i još toliko natrag. S mnogo odmora na toj skoro 15 kilometara dugoj stazi. Jako je vruće, pa se pije mnogo vode. No, oblaka nema. A vjetar se stidljivo pojavljuje tek nakon što smo prošli Međukomlje. Prvi sat vremena staza je gotovo pa ravna- ide se siparom, pa šumom, pa onda velikim siparom. I onda počinje uspon. Isprva lagan po zemlji i travi, a onda travu mijenja kamen i sipar. Sam vrh je iznimno privlačan greben koji traži da se služimo „sa sve četiri“. Penjemo se polako jer se mora biti oprezan na takvom terenu. Tek ponekad zastanemo i pogledamo prema Prokletijama u daljini ili susjednom Vasojevića komu. Vidimo u daljini ispred nas i Zekovu glavu. Korak po korak i stižemo na vrh. Nakon odmora i tardicionalne marende, krećemo natrag. Opreznije nego prema gore. Znamo da smo umorni, pa se dodatno pazimo. Ponovo duga pauza u Međukomlju, i povratak s branjem borovnica.

Povratak kući, nama Sniježničarkama i Sniježničarima nikada nije samo putovanje automobilom. Uvijek je tu neki izlet, onako usput. Odlučili smo se za spektakularni kanjon Mrtvice. Jedan od najdubljih kanjona, na mjestima dubok oko 1100 metara, nalazi se na oko 250 metara nadmorske visine. Gotovo 800 metara niže od Kolašina i 2200 metara niže od vrha nas kojemu smo bili dan ranije. Ali je toplije, oko 37 stupnjeva i vlaga je preko 80. Pa je naporno, naizgled napornije nego prva dva dana. Iako dobrim dijelom staza prolazi kroz listopadnu šumu- jako je vruće. I opet je to ukupno nekih 14 kilometara ili barem pet sati hoda. Idemo do Kapije želja, preko Bijelih nerina i Mrtvičkih greda do plaže. Tu tražimo hlad i većina nas je zaspala. I tko zna do kada bi to trajalo da nisu naišli neki turisti i pokvarili nam tu idilu. Vaćamo se uz tirkiznu Mrtvicu do mjesta gdje smo se parkirali- tamo gdje se Mrtvica ulijeva u Moraču. Blago skuhani i zalijepljeni od znoja, a pred nama rijeka s vodom od nekih 10-11 stupnjeva. No, dileme nema- osvježenje je to koje nam je niužno. I jedno za drugim, uz jednu partibrejkericu, ulazimo u Mrtvicu. Otplivavamo nekoliko metara do Morače i shvaćamo da je tamo temperatura vode 4-5 stupnjeva viša. Što nakon ledene vode Mrtvice izgleda kao jakuzi. No, to kupanje nešto je najbolje što smo svom organizmu mogli podariti.

Eto, sve to stalo je u 60 sati našeg izleta. Toliko slika, toliko različitog prirodnog okruženja. Od trave i zemlje, preko jezera i rijeka do kanjona i kamenjara. Nema što sve ne možemo posložiti da se u kratkom vremenu dobro provedemo!