“5. listopada 1991. počeo je nestajati jedan svijet građanskog Dubrovnika… odnio je sa sobom i Milana Milišića”
potpuno oblačno
trenutno vrijeme
DUBROVNIK
15.5°C
Vrijeme za 03.12.2022.
03.12.2022. Danas
Max. 14°C Min. 10°C
Vrijeme za 04.12.2022.
04.12.2022. Ned
Max. 13°C Min. 10°C
Vrijeme za 05.12.2022.
05.12.2022. Pon
Max. 14°C Min. 9°C
Dežurna ljekarna
Dežurna ljekarna
Ljekarna Kod zvonika
CHF
CHF
7,663618
GBP
GBP
8,786126
USD
USD
7,156933
EUR
EUR
7,534103
“5. listopada 1991. počeo je nestajati jedan svijet građanskog Dubrovnika… odnio je sa sobom i Milana Milišića”
05.10.2022 | Dubrovnik očima prošlosti
IN MEMORIAM

“5. listopada 1991. počeo je nestajati jedan svijet građanskog Dubrovnika… odnio je sa sobom i Milana Milišića”

Autor: Libero Portal
Foto: Dubrovačke knjižnice
Književnik i prevoditelj Milan Milišić (1941.-1991.) čiju dvostruku obljetnicu rođenja i smrti obilježavamo ove godine, poginuo je na današnji dan 1991.

U sjećanje na Milana Milišića

 

„ (…) 5. listopada 1991. zapravo je počeo nestajati čitav jedan svijet građanskog Dubrovnika i pravih Dubrovčana, svijet koji je sa sobom odnio i Milana. (…)“

 

Šindolić, V.

 

Ulica koja će se zvati tvojim imenom.

 

Dubrovnik:Društvo dubrovačkih pisaca, 2011.

 

STIHOVI ZA POMIRENJE

 

Čemu bi trebali služiti stihovi

 

Koji zameću razliku između dželata i žrtve?

 

Stihovi tako frivolno složeni

 

Kao faldice na suknjicama.

 

Čemu bi trebali služiti stihovi

 

Nego da svrbe kao kraste na ranama

 

Kao kraste da pokriju rane

 

Izranjavanih što su preživjeli

 

A da se nije doznao izvršilac

 

Može ih se istetovirati na slijepom prijatelju

 

Tražiti od žene dok se porađa, da ih ponavlja

 

Ali ako ne služe nezamislivom pomirenju

 

Kako ćemo se, ozlijeđeni, moći povjeriti riječima.

 

Milišić, M., iz zbirke pjesama “Fleka, e”, 2001. (133 str.)

 

Rubrika “Zrnca knjige od pijeska” u mjesecu listopadu prošle godine bila je posvećena književniku Milanu Milišiću čija se obljetnica rođenja i smrti obilježavala 2021. godine.

 

Ponavljamo je i ove godine, tekst smo preuzeli sa stranice Dubrovačkih knjižnica

 

Ovotjedna rubrika ”Zrnca knjige od pijeska” posvećena je dubrovačkom književniku i prevoditelju Milanu Milišiću (1941.-1991.) čiju dvostruku obljetnicu rođenja i smrti obilježavamo ove godine.

 

Pjesme i jedan isječak iz romana da govore sami za sebe… 

 

Milan Milišić (1941. – 1991.)

 

PJESNIK I GRAD

 

Među vratima od grada

 

Vrata su otvorena i most je spušten. Može se

 

izaći ili ući: kao vojnik, komedijaš, kmet –

 

kao gospar ili njegov služnik.

 

Ja stojim među vratima od grada, pouzdano,

 

ne izlazeći, još odlučujuće odbijajući misao

 

na ulazak. Od dvije mogućnosti – napadač

 

niti branitelj. Odolijevam

 

svakom pozivu.

 

Htio sam da mogu stati u onaj

 

ma kako beskrajno skučen

 

prostor

 

između vratnica

 

koji ostaje neispunjen i kad se vrata gradska

 

zatvore.

 

                                                                           (Iz zbirke pjesama Zgrad, 1977.)

 

„Ranije mi je čitav Dubrovnik izgledao kao monolitna dekoracija; sad su do mene počeli dopirati segmenti. Najupečatljiviji je bio upravo taj kameni kvadrat, jedino vidljivo lice skrivene kocke. I razabrala sam da je svaki taj kamen, svako lice kocke – svoj kamen, i svoje lice. Svi su oni bili zarobljeni, svaki u svom redu, ali među svima njima, među tisućama i stotinama tisuća njih nije bilo dva koja su posve ista.

 

I naša taraca je bila popločana kamenom, lijepim glatkim kamenim pačetvorinama koje su na suncu postajale tople i mazne, pod kišom sjajne i svečane, uvijek čiste kao tanjuri na postavljenu stolu. Iz jedne pukotine u uglu rasla kapara, nježna, zelena, uporna. Ranije smo je Lila i ja uvijek čupale kad smo mele taracu. Ja to više nisam činila; radovala sam se njenom bijelom, loptastom cvijetu i sviđalo mi se što se tako uporno bori, što uvijek ponovo oživi makar otkinuta od korijena.

 

U drugačijem svjetlu vidjela sam sad i našu malu lučicu, Penatur, s velikom hridinom pored nje; nije mi više toliko smetalo ni što zna smrditi ni što je tako zapuštena. Iza nje dizao se Bokar, gladak kao puž i skladan kao neki od vretenastih ženskih udova. A ovome je sigurno doprinijela i jedna knjiga. Među knjigama koje su bile kod none u kući bila je jedna knjižica pjesama Luja Vojnovića Dubrovačke elegije. Knjiga je bila tiskana prije rata, 1924., a amblem biblioteke bio je visok i kao bodež tanak čempres koji je probijao zelenkasti krug u kojemu je bio predstavljen Dubrovnik. Sasvim sam je slučajno uzela u ruke, nisam imala pojma što su elegije, pretpostavljala sam da bi to moglo biti nešto svečano i tužno. I odista je neka svečana tuga probijala iz tih pjesama i dopirala do dna mene; zanosna, slatkasta, opčinjavajuća, i osjećala sam se kao kad sam nekad prije plakala na groblju, ne oplakujući nikoga, iz čistog zadovoljstva. Svijet koji sam znala kao svoje lice u zrcalu bio je tu, ali žestoko obasjan svjetlošću s druge strane. I to što je drugačiji bilo je uzbudljivo jer sam znala da sam i ja drugačija.

 

„Jedne od onijehzimnijeh noći kad legende i zli duhovi oblijetaju ispražnjene bedeme, stajah na Brsaljama…“ – O kako je godilo izgovarati ove stihove pune napona, tame, tajanstvenosti! „Ali jednako duvaše vjetar i neuspokojenitalasi strašnim se šumom obarahu na Penatur.“ – Zastajala sam da oslušnem potmule udarce mora u Penaturu; najslađe je bilo čitati tu poeziju kad je puhao jak, vlažan jugo. Škure su se tresle vezane žicom i učvršćene poprečnim spojnicama, podrhtavala su u njima rebrasta krilca, a u vrtu se smokva borila s refulama vjetra kao brod u oluji. „Talasi se čas razbijahu za Bokarom u tri velika prebijela točka, čas se razlivahu na Penaturšiljući Pilama i Gradu sniježne perjanice pune miomirisa djevičanskijeh dubina. Tisuće svjetlijeh pahuljica treperaše na jablanu kod vrata od Pila i opčinjen uđoh, pod zrakama slabog žiška, u mrtvi Grad.” Kako je godilo tijelu i duhu naći zapisane riječi koje tako doslovce izražavaju nešto nejasno ali nešto što je iz dubine tvog iskustva, što te ispunja kao veliki sud. I tek sad bi pravim tonom odzvonio u meni pokoji djelić tatinih priča iz djetinjstva, priča koje su mojoj nepripremljenoj mašti dočaravale Dubrovnik kao mjesto čarolije i ljepote.“

 

                                                                          (Iz romana  Oficirova kći,  2011.)

 

MRTVO ZVONO

 

                                Mrtvo zvono! Mrtvo zvono!

 

                                Pada kiša u more

 

                                Jedan dub se diže iz kamena

 

                                U noći kamenoj kutiji

 

U noći, kamenom popločanoj

 

Tmuo s tornja glas

 

Nevidnoh čuh –

 

Ili samo jeku

 

Trncima me sila prošila

 

Singerica

 

A sve što se ikad zbilo živom

 

Protutnjalo je kroz moju glavu

 

U tvom bronzanom odlivu

 

Bez daha uzletjeh skale

 

Kroz nadsvodeći muk

 

Među zaglađenim bridovima

 

I niskim kupjertama, nad portama

 

S aspidistrinim lišćem

 

Stadoh na placu Mrtvo zvono.

 

S raštimanih žica ponad glave

 

Neke su raznijele ruke prednoć

 

Veš bijeli, do posljednje krpe

 

Ko s neba oblake vjetar

 

A zvuk ti, nit čut mogu, nit zaboravit –

 

Utvarno, mrtvo zvono. Mûčiš

 

U glasovima ljudskim, nebeskim

 

Zidima, zvijezdama, Mrtvom moru

 

Gradu, u svijest uspalih uronjenog

 

Ko da snivam neki strah

 

Sliven u kupolu sfera

 

Drži te sred mrtvog grada

 

Stišan kao hladan bat

 

Čuvaš mrtvi sat.

 

                                                             (Iz zbirke pjesama Mrtvo zvono, 1997.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Ocijenite članak
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Zatvori
Pošalji